morgana

Jedna od stvari koje mi mnogo, mnooogo idu na živce su muškarci koji su hrabri samo kada su u čoporu. Istina je, zapravo, da nema ništa jadnije i plašljivije od muškarca koji se oglašava samo tada. Obično su takvi najglasniji, najpametniji, najduhovitiji… koja djevojka ih ne bi poželjela sada i odmah, tu na licu mjesta! Takvi su pojedinačno manji od makovog zrna, hodaju pognute glave, nesigurni u sebe, upiškili bi se da im djevojka priđe. Rijetki su oni koji se okuraže da dobacuju iza leđa kada su sami. Takvi su obični s razumom na Vi. Žurim sinoć da se nađem […]

Bila jednom jedna Morgana koja je svakog dana tramvajem išla na posao, a bogme i vraćala se s posla. Nije joj to teško padalo, jer su ljudi bili civilizovani i kulturni, znali su svoj red prilikom ulaska i izlaska iz istog, čekalo se strpljivo da putnici izađu da bi drugi ušli, besposlene, zle vještice nisu se ujutro gurale da onako sjede u tramvaju, a Morgana nije morala kroz zube da cijedi zadnje atome uljudnosti da bi zatražila od ljudi da se maknu sa vrata da se može ući. Revizori nisu maltretirali ljude bez karte, jer su ljudi kupovali karte koje […]

Kada sam prvi put vidjela ovu sliku, pomislila sam: “Ovo sam ja!” Ovo je moja glava, zamišljena, čupava, moje oči sklopljene, sanjalačke. Moje usne, vlažne, što se malo dure, a malo su tužne. Moja glava u oblaku od riba, sa sjećanjima što traju po tri sekunde u vječnom ciklusu, sa mojim mislima što mi plove oko glave, skliske, neuhvatljive, zatvorene u mom staklenom svijetu, nedodirljive za vanjski svijet, neuredne, vodenaste… Ovo sam ja, neko* je naslikao moju suštinu. Tako sam pronašla sebe, na tuđoj slici, izmišljena tuđom maštom. *Mistaken Identity by Ken Wong