morgana

Jednog dana sam zaspala i nikad se nisam probudila. I u mom snu sam vidjela vilu i ona je držala cvijet i bila je taaaako lijepa, ali je ona otvorila cijelu glavu i pojela je cvijet. Međutim, još uvijek je bila gladna jer se okrenula i pogledala me i ja sam znala da će me pojesti. I ja sam bila brža od nje i trčala sam, trčala, trčala, ali ona je trčala, i trčala, i trčala za mnom i svaki put je bivala sve veća sa strašnim zubima i ja sam mislila: "Zar vile ne bi trebale da su sićušne?" […]

Ljudi najviše vole da bježe od istine, osjećanja, srca svog što napada razum, razuma što laže srce. Ali ne zato što to tako treba, nego zato što je tako najlakše. Sve što drugom prigovorimo je ono što sami u sebi gajimo, a čega se stidimo.

Dosadi pretvarati se da je sve u redu. Smori smijati se da te niko ne bi pitao što se ne smiješ, smori stalno sebi ponavljati kako moraš misliti pozitivno, da će sutra biti bolje, za jedan dan je dalje, dalje je, dalje, dalje… Umori traženje izgovora za svaki zamišljen pogled, umori čekanje da prođe i izmišljanje dobrog raspoloženja u procesu. Iscrpljujuće je svaku noć zaspati u isto vrijeme, na istoj strani kreveta, sa istom mišlju u glavi, sa istom pjesmom u ustima, sa istim pogledom na prozor i jednakim trncima u tijelu na zvukove vani. Ipak, sutra opet bude ista […]