Zimski je period i već je noć, mada možda ne toliko kasno, ali je hladno i pada snijeg. Idem vijugavim putem, okruženim šumom sa svih strana, koja se zlokobno spušta na tu usku stazu. Čini se da joj nema kraja, da će zauvijek tako ići u tamu i da snijeg nikada neće prestati da pada. Nikada neće svanuti.

Krijem se iza tatinih beskonačnih nogu. Tako je visok, glava mu je, u snijegom zavejanoj, noći i osjećam se manje izgubljeno dok se stišćem između njega i mame.


Dugo očekivana svjetla trepere kroz promrzle grane, a u kući s lijeve strane je toplo i tužno. Jedan krevet je prazan, uredno zategnut. Mjesto novonastaloj sreći zbog ponovnog okupljanja zauzima prvobitna tuga i tišina. On, zbog kojeg smo krenuli na put, više nije s nama.


U uskoj ulici sa zlokobnim šumama, u kojima zimsko zavijanje vukova ljeti mijenja cvrkut ptica, provela sam naredne dvije godine.

Kuće se gotovo dodiruju krovovima preko puta. Auta se sklanjaju sa strane kada se mimoilaze. Ipak je jednog dječaka, na pragu djetinjstva, ubio nemarni vozač. U ulici u kojoj se pješaci sudaraju.


Ulica kao da vodi do novog beskraja, šuma i žubora rijeka, i sunca koje već u rano podne bježi iza šiljastih vrhova zimzelenog gorja. Vodi do sve rjeđe raspoređenih kuća, čiji se vrhovi više ne dodiruju, nego kao posvađani stoje okrenuti šumama, uvučeni u tamno zelenilo čije ljeto prestaje tamo gdje počinje zima koja me tu dovela.