…al’ da mi je, ponovo, do moje avlije.

U rodnom mi selu, u djedovoj kući, živjela sam do svoje treće godine. Avlija je bila velika, sa puno voćki, cvijeća, životinja. Sjećam se veeeeelike zerdelije koja je pravila veliki hlad. Ispod nje se nalazila klupa i tu je uvijek neko sjedio. Što neko od ukućana, što od komšija. Ispod te zerdelije tetka mi je uhvatila goluba i tad sam prvi put držala goluba u rukama. Tad i nikad više. 😀

Iza kuće je bila plodna njiva koja se prostirala do rijeke Bosne. I grožđe ispod kojeg je bila moja ljuljačka. Često sam s te ljuljačke gledala nanu kako tka ćilime. Pamtim je po tome i crvenim noktima od kane. I zlatnom zubu. 🙂
Sjećam se kokošinjca, krave Jagode i svih seoskih ljepota. Ja sam bila djevojčica u gumenim čizmama zimi i bosonoga ljeti. Ljeti sam po cijele dane vozila biciklo po avliji i igrala se sa životinjama.
Oko kuće su bile posađene tetkine ruže kojim sam krišom kidala samo latice i svima ih dijelila. Osim tetki. Od nje sam se krila.

Međutim, najdraža uspomena mi je drvo višnje, posađeno pored puta, u moje ime. Bila je to "Morganina višnja", mala, ali plodna. I uglavnom obrana. Zanimljivo, ja sam rijetko jela višnje. Bile su mi kisele. I danas volim samo slatko voće. Ali sam uživala u spoznaji da je to moja višnja, samo moja. Pa sam je pazila, obilazila, nadgledala. Jesam imala samo 3 godine, ali se svega sjećam.

Kuća je u ratu izgorila. Prelijepi borovi preko puta moje višnje, koji su okruživali garnizon, nakon rata su posječeni i zamijenjeni su betonskim, masivnim zidovima. Avlija je postala manja, nakon što sam se prvi put, poslije rata, vratila da vidim djedovu kuću. Izgorile su uspomene, moje sličice Toma i Jerryja na pločicama u kuhinji, zerdelija je bila posječena, grožđa i ljulje nije bilo, nije bilo kokošinjca ni Jagode. Ni naninih ćilima.
Ruže su se davno osušile, a moja višnja kao da tu nikad nije ni rasla.

Danas ta kuća i ta avlija nisu ništa od onoga što su meni nekad bile.