Prije par mjeseci javila mi se neka djevojka na Instagramu, kaže, eto samo onako, da bi mi se javila, jer su joj prijatelji već u nekoliko navrata govorili da liči na mene (kada nalete na moj profil), pa da se i sama u to uvjeri i javi meni.
Ja na prvu i nisam vidjela neku naročitu sličnost, možda su oči iste, i ime koje obje nosimo, te isti završen fakultet, ali kada sam njenu sliku pokazala nekim ljudima, rekli su da je sličnost nevjerovatna.
Kako je vrijeme odmicalo sve više ljudi se javljalo i njoj, a i meni, ukazujući na tu sličnost uz očigledno iznenađenje i oduševljenje. Čak su mi sestra, majka i momak, a i neki članovi rodbine to potvrdili, tako da je izvjesno da sam pronašla svoju dvojnicu.
Ipak, ja još uvijek ne vidim te potankosti kao drugi ljudi, isto kao što sestra i ja sebi ne ličimo onoliko koliko drugi ljudi tu sličnost među nama vide.
Ono što je meni interesantnije, jeste činjenica da ta djevojka i ja gajimo simpatije prema sličnoj vrsti muzike, filma i ostalih aktivnosti, a pronalazim neke sličnosti i u našim načinima izražavanja.
Pisala sam prije godinu, dvije kako sam upoznala djevojku koja je rođena istog dana, iste godine, istog sata i minute kao ja. Bila je i ona nekad blogerka ovdje, a upoznale smo se jedne večeri sasvim slučajno, i ne znajući da je ova druga blogerka.
A, evo mene, ja baš mislila kako sam posebna. 🙂
Mislite li kako se neki ljudi moraju sresti i kako im je preodređeno da žive u užem radijusu? Zašto ta osoba nije na nekom kraju planete gdje je nikada ne bih srekla? Ili su samo neki ljudi te “sreće” da svoje srodne duše i dvojnike pronalaze baš u blizini? Ili tu nema ni sreće, ni sudbine, jednostavno zavoliš ono što je blizu i vidiš ono što ti je pred očima?
6 comments » Write a comment
Komentariši
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
Ja sam skoro poslala projateljici link jedne cure sto smo zajedno bile na jednom kampu. Bas su dvojnice, jedna je u sarajevu druga je u kijevu i isto izgledaju 🙂
Ja jos nisam nasla svoju dvojnicu, ali kazu da svako ima negdje na svijetu 🙂
Ti i sestra meni ne licite ni najmanje 🙂
P.s
Kazu da kada bi sebe sreli na ulici ne bi se prepoznali jer nemamo objektivnu sliku o svom izgledu 🙂
Pitanja su bas zanimljiva, a i te ‘koincidencije’. Nisu toliko naivne, zvuce nevjerovatno, ali ipak mislim da u tome nema nista narocito bitno, uzviseno, sta ja znam.
Neki dan mi prijateljica kaze da, kad je otvorila knjigu psihologije, prvo sto je pisalo je: svaka licnost je produkt svoje okoline. Vjerujem da je i ono sto volimo i ono sto nas privlaci produkt onoga s cime se suocavamo, sto nam je dostupno, kako-tako. Ne vjerujem u nasumicnost, slucajnost onoga sto volimo, trazimo itd.
ma ko je ta? 😀
Alice, i ja sam tako čula, mada nešto sumnjam da je ova djevojka moja, ipak nismo kao blizanke, koliko god ja bila subjekltivna o svom izgledu i mislila da sam ljepša, ahahah 😀
A eto vidiš, nisi jedina koja kaže da seka i ja ne ličimo, dok ima nekih koji kažu da smo kao blizanke. 😀
setnosiva, eto, ja ne znam, volim vjerovati da ima tu “nešto”, mada znam da postoji objašnjenje za sve. A i ne vjerujem u slučajnosti 🙂
Locka, ma ta te briga 😛
Pokazaću ti 🙂
Kazu da kada bi sebe sreli na ulici ne bi se prepoznali jer nemamo objektivnu sliku o svom izgledu 🙂
potpisujem ovo od Alice 😉