Kad sam (p)ostala trudna, mnogi ljudi oko mene počeli su da se ponašaju kao da sam ja jedno priglupo stvorenje koje ne zna u šta se upustilo i koje se u “to” upustilo slučajno.



Istina je da je većina tih savjeta dobronamjerna; niko ne misli zlo jednoj trudnici (niti smije, iskočit će im jačmičak!), i istina je da ja, naravno, ne znam sve, ma koliko čitala, išla na vježbe, pitala, tražila, učila, ali eto, mene vazda nešto zasvrbe ti netraženi savjeti, posebno ako se radi o nečemu što je tako banalno da zdrav razum nalaže da to znaš i razumiješ, bez obzira jesi se informisala ili ne.



I istina su svi klišei, sve što kažu da se dešava, tako je, dešava se, iako su mi recimo stomak pipkale tek 2-3 osobe, ako ne računam sestru, mamu ili muža, a to mi svakako ne smeta.

Ja, iako evo haman pred kraj utrke, nemam ni nekog straha, ni osjećaja da se to dešava meni, ni da će se desiti za manje od mjesec dana. Baš sam neka flegma ili što bi histerične trudnice rekle – nemajka. Nisam imala nepodnošljive promjene raspoloženja, nisu mi se jeli kiseli krastavci s čokoladom niti bilo kakve nemoguće kombinacije. Jeli su mi se ćevapi i pizza u ponoć, 2-3 puta, ali to mi se znalo jesti i prije trudnoće. Nemam napad ushićenja kad uđem u radnju dječije opreme i ne kupujem mahnito po x komada odjeće i ostalih potrepština, nego kalkulišem kao što radim kad kupujem i za sebe. Nemajka, kažem ja.



Ali, nije da se ne radujem ovoj mrvici što mi se rasteže ispod srca, nije da ne zamišljam njena mala stopala koja osjetim čas na jednoj strani, čas na drugoj. Nije da ne zamišljam kako će izgledati i hoće li biti ista kao ja ili možda njen tata, da ne strepim od prvih dana zajedno i hoću li znati uzeti je u naručje kako spada, a da ne pričam o nečemu drugom. Nije da me već ne nagoni na tugu pomisao da bi joj nešto moglo faliti, da bi je nešto moglo boljeti ili smetati, samo eto, valjda kao i inače, ne znam to pokazati pred drugima, pa u ovom javnom svijetu nije sigurno da li se sve to pika…