Will there be time?

Prije nekoliko mjeseci prijateljica, moja kuma to be, zvala me da dođem u Norvešku da idemo na koncert Mumfordovaca (Mumford and Sons). Rekla sam joj da ne mogu planirati tako daleko i da ću, ako bude nafake, kupiti kartu mjesec prije, ako je bude, pa doći. Potpuno sam zaboravila na taj koncert. Ona mi večeras kaže da sutra ide na taj koncert. Ja sam rekla da je dobro što nisam kupila kartu, jer ne bih mogla doći. Osim iznenadnih obaveza, plata mi kasni dva mjeseca i ne bih mogla, bez grižnje savjesti, isfinansirati taj put.



Drago mi je zbog nje i veselim se kao da ću i biti tamo, jer znam da će nazvati kada budu svirali Ditmas i da ću osjetiti djelić te atmosfere. S druge strane, rastužila sam se i skupilo mi se nešto zbog proklete činjenice da u ovoj vukojebini malo ko može da planira išta na duže staze. Malo ko može da se opusti i kupi kartu 5 mjeseci unaprijed za koncert koji možda više nikada neće imati priliku posjetiti.





Male stvari me podsjete na to kako se brzo život mijenja. Kako sam odrasla, a nisam se ni snašla. Kako ću sutra imati djecu, svoju porodicu i oni će se postavljati ispred svega, jer tako želim i tako treba, a Mumfordovci će svirati na radiju i možda ponekom koncertu blizu, kada možda stvari budu naklonjene malo više na moju stranu, da sa kumom to be skačem i pjevam u drugom redu, u ime ljeta 2013. i svih radosti bezbrižnih ljeta.




15 comments » Write a comment

Komentariši