S obzirom da se o ukusima ne raspravlja, teško je reći šta je za koga dobra muzika. Npr. turbo folk je kod nas najrasprostranjeniji i najslušaniji žanr, a ja ga, opet, ne smatram (dobrom) muzikom. I nisam ga nikad slušala, osim u situacijama i na mjestima gdje sam bila prinuđena. Naučila sam s vremenom i da ne osuđujem ljude koji to slušaju, i ne mogu reći da neko ko sluša takvu muziku nije dobar čovjek, ovakav ili onakav, jer to nije istina, pošto znam dobre ljude koji slušaju lošu (po mom mišljenju) muziku. Ipak, vjerujem, i pokazalo se, da su nam karakteri različiti i da ne bismo nikad mogli ostvariti dublje i značajnije odnose.




Moji su se muzički ukusi mijenjali s godinama i skakala sam sa žanra na žanr. Dok sam kao tinejdžerka imala i omiljene bendove i revnosno pratila njihov rad, danas to i nije tako. Ne kupujem više albume, ne skupljam ih, jer sve je dostupno sada i odmah. Neki od tih bendova i dalje su mome srcu dragi i rado ih slušam i živim za dan da ih čujem uživo.




U posljednjih nekoliko godina pronašla sam se u nekom indie rocku, folk (hah!) rocku… tipa The National, Mumford and Sons, Bon Iver… i baš uživam u njihovoj muzici. The National sam slušala u Zagrebu prije 2-3 godine. Bilo mi je to divno iskustvo, iako sam ih otkrila tek nešto prije koncerta. Bila je to ljubav na prvu pjesmu.




Ono što mi je još zanimljivo jeste kako se uvijek sjetim osoba koje su mi te bendove preporučili. Nekako ih povezujem s njima i vazda im se zahvalim (u sebi) na tako divnim otkrićima. The National sam otkrila preko jedne djevojke koja i ne zna da ja postojim, čitajući njen blog, i kad god pomislim na The National i ona mi je negdje na umu. Tako je i sa Mumfordima i ostalima. Tako je i sa knjigama. Onda kada sam zavoljela Lovecrafta i Kinga, zauvijek sam zapamtila osobe koje su me s njihovim radom upoznale.




Hvala svim znanima i neznanima na dobrom ukusu koji su uspješno infiltrirali u mene.