Prije par dana, ispred Predsjedništva, oko 22h, bivšoj kolegici s posla, neki bubuljičavi klinac, koji misli da može sve na svijetu jer ima nekih 17ak (a možda i manje) godina, uz prijetnju nožem, prislonjenog na leđa, oteo je tašnu.
Prije nekoliko godina Denisa su ubili naočigled i sramotu sve i jedne osobe u tramvaju te večeri. Čitam nedavno da je nekog dečka, isto tako na ulici, napao nožem neki žgoljavi, životom nezadovoljni i poremećeni lik… jer nije važno koliki si i koliko si glup, sve dok imaš nož. Sramotnija od toga je nemarna reakcija organa reda, odvratne nam policije, koja je izbodenog dečka uz uvrede i prigovaranja vodila u hitnu, jer zašto bi oni radili išta što nije njihov posao. Pardon, što im dobrano ne platiš.
Bilo je nekada vrijeme kada sam se u Sarajevu osjećala sigurno, naročito u svojoj mahali, i čim bih prošla Katedralu, bez obzira na doba dana i noći, nisam osjećala strah. U zadnjih nekoliko godina to nije tako. Čim padne noć, ako sam se zatekla vani i idem negdje sama, pa čak i svojom ulicom, prati me taj neki neugodni osjećaj da će svakog trena neka budala da iskoči iza nekog ćoška i pokušati nešto da mi otme ili, ne daj Bože, da me povrijedi.Hvala Bogu, to se dosad nije desilo, ali bilo je neugodnih presretanja gdje bi me likovi navalentno i bez imalo pomisli kako se ja, kao djevojka, zbog toga osjećam, spopadali postavljajući lična, neugodna pitanja. Ili su zviždali i dobacivali iza leđa, u najmanju ruku. Ništa od toga ne čini da se osjećam sigurno, naprotiv, u mene je ušao strah da bi svaki od njih mogao da mi naudi na neki način. Mrzim čuti korake iza leđa.
Mrzim taj osjećaj nesigurnosti i straha da ne bih bila u stanju da se odbranim, a nekad sam voljela noć i znala sam sama da šetam i hodam po gradu u gluho doba noći. Najtužnije od svega je što ti niko, ali niko ne bi priskočio u pomoć da te na ulici tako napadne neka budala. Ljudi su otupili na tuđe patnje i prošli bi hladnokrvno pored tebe, dok ti neka budala otima tašnu, mobitel, prijeti, tuče te ili pokušava silovati. Niko nije pomogao mojoj kolegici, niko nije pomogao Denisu, ni dečku o kome sam čitala.
Zašto bi iko pomogao meni?
5 comments » Write a comment
Komentariši
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
Ehh ne daj Bože…
tuzno, ali sasvim tacno :/
Početi nositi kakvo oružje, ionako niko neće pripomoći.
znam zeno znam.. ja nabavila peper-sprej pa koliko toliko lakse, sto zbog debila sto zbog pascadi
I ja kontam da nabavim to, možda ću se mrvicu sigurnije osjećati. 🙁