Primjetila sam da ljudi svoju ogorčenost i nezadovoljstvo životom vrlo često, drsko i direktno projektuju na druge ljude. Nisam sigurna rade li to namjerno po principu “ako je meni loše, neka bude svima i neka svi to znaju, jer mrzim sretne ljude i odoh im pokvariti dan” ili to čine nesvjesno, s obzirom da im je cijelo biće obuzeto tim negativnim osjećajem i nisu ni u stanju da osjećaju, a samim time i odašilju išta pozitivno i lijepo.




Što je tužno, zaista. Treba onda ima strpljenja s takvim ljudima i znati prepoznati odakle dolazi njihov bezobrazluk i naučiti razumjeti da njihov napad na sve nije lične prirode. Treba im dati do znanja da ono što im se kaže, a da je u suprotnosti s njihovim mišljenjem, nije napad na njih. Što je dosta teško, jer samo sami sebi mogu pomoći…




I know, been there, done that.