Sa izuzetkom kada to sama poželim, nema dosadnije dosade nego biti sam sa ograničenom mogućnošću kretanja. Da nisam doživjela, ne bih vjerovala da ležanje i lijenost mogu da bole, pa iz svega toga proisteklo je nešto produktivno, i nadasve začuđujuće, za mene – počela sam da vježbam. Bojim se da sam ovom samohvalom vijek trajanja moga vježbanja skratila, odnosno da sam se urekla, ali ću da stisnem i zajebem samu sebe, pa ispunim zadati cilj. Ima da se za dva mjeseca volim što sam ustrajala.




K tome još, počela sam da pazim na ishranu. Kada čitam ovo što pišem, ne mogu da vjerujem da se radi o meni. Adio sirevi svih oblika, mirisa i vrsta, razvlačit ću vas po mojim ustima u neko drugo vrijeme. Ide sporo, jer nisam na dijeti, ali biću ustrajna zarad one slike koju sam sebi zacrtala u glavi. Nije dovoljno da se za mnom okreću, ima da padaju na dupe!




I naravno, zaljubila sam se ponovo. Malo. Opet. Biće da je ovo 2. ili 3. put u zadnjih par mjeseci. Malo ću da propatim, ulaštim svoje opsesivne i špijunske navike i da prebolim. Baš sam si neku lijepu šemu napravila, nije mi čak ni loše.