U moje srce tuga i sreća stanu jedno do drugog. Stišću se, gurkaju, ne bi l’ ovo jedno bilo jače od drugog, a ko dvije sestre su, vazda zajedno.




Večeras je Divanhana svirala u Tešnju. Upadnem na koncert rasprodatih karata zahvaljujući tati. Išlo mi se više nego što sam sebi to htjela priznati, samo da bih i njega vidjela, makar kradom i na sekundu. Ipak, pognute glave obiđem cijelu salu da dođem do prijateljice. Znam da će i on biti tamo i izbjegavam da nam se pogledi sretnu, iako ne znam ni da li je tu, ni gdje sjedi. Srce hoće da iskoči iz grudi, ono bi mu sad poletjelo da ga ugleda…

Dok žurim do prijateljice, gledajući ispred nogu, čujem neki me glas razdragano pozdravlja. Srce mi stane kucati na sekundu, sekundu koja se pretvorila u jednu vječnost, jedan usporeni snimak. Podignem glavu, njegov rođak. I dalje u hodu i sa osmijehom od uha do uha, uzvratim i produžim, ali uhvatim krajičkom oka ljude okolo… Nije još tu. Konačno sjednem 2-3 reda iza, odahnem, ali oči same na ulaz gledaju.


Nisam znala gdje da gledam kad je ušao. Smijem se i zezam, samo da me ne vuče pogled njemu i razmišljam kako je lijep…




Svjetla su se pogasila i Lejla iz Divanhane otvori sa “Evo mome srcu radosti”.



“Kako može duša tvoja

jednog dana bez mene,

kad ne može srce moje

jednog časa bez tebe…”

I u onom polumraku mu vidim rame, vidim potiljak, kosu kroz koju je moja ruka prolazila, vidim lijepe ruke, miluju bradu. Nisam htjela, ali mi zadrhta brada… znala sam šta me čeka kada sam došla slušati sevdah, sav od tuge.


Znala sam da me neće ni pozdraviti, ali proživjeh opet onaj prekid i one prve dane nevjerice kada sam vidjela da mi i pogled izbjegava. Kada je sala ostala skoro prazna, prošao je par redova ispred mene, okrenut leđima, a meni se srce slomi još malo. Znam da me vidio, mahnuo je prijateljici dok ja namjerno nisam gledala. I kad ne pričamo, znamo se bez riječi dogovoriti o ignorisanju. Zar smo stvarno stranci? Zar nijednom nije pomislio na mene dok je Lejla o zumbulima pjevala?




Pustila sam ga da izađe i tek sam onda krenula i ja. Vani je ponovo stajao okrenut leđima, sa svojim društvom koje i ja znam. Mahnula sam ih, opet s najvećim osmijehom, i prošla. Mislim da najveći osmijeh imam kad me nešto najviše boli. Na pola puta noge krenuše prema njima, ali pomislih da nisam toliko kul i jaka.




Sada, u osami svoje sobe moju da pustim iz sebe svaki osjećaj večeri. Sreću što ga vidjeh, makar s leđa, tugu što je to najviše što mogu. I da sebi priznam koliko je lijep i poslije svega, i koliko sam puta večeras, dok sam pljeskala i smijala se uz pjesmu, pogledom tražila onaj potiljak, rame i ruku, sa željom da sam mogla obrisati prošlost i grliti ga dok je Lejla pjevala o zumbulima…