Najviše razmišljam dok putujem autobusom. Zapravo, ja razmišljam i analiziram sve one sate dok sam budna, ali mi putovanje busom to nekako posebno olakšava.


Puna mi je glava misli, ne znam šta bih s njima. Ne znam šta bih prije secirala, čime bih se prije nervirala i sekirala, čime bih se držala budom u noći…


Kako i Locka reče, Bajram više nije kao što je nekad bio. Ne doživljavam ga tako… dječije. Puno se radi (pred Bajram, za Bajram ako dočekuješ goste, poslije Bajrama), puno se jede, puno ljudi, puno svega… ne znam, gledam mamu ovih dana, ona za Bajram vrlo malo bajramuje, a kad je ona nervozna, ni ja nisam bolja. Najradije bih se zatvorila u sobu, ma kako to ružno zvučalo. Ali da ne bude sve tako sivo, naravno da je bilo i divnih trenutaka. Velikih, kao pobjeda reprezentacije i malih, ali i dalje velikih, kao blizina najdražih i držanje za ruku.


Danas mi je dan bio izuzetno naporan, ne mogu previše ljudi na jednom mjestu, zadimljenom. Osim toga, s obzirom da sam morala putovati, cijeli dan sam imala neki grč u stomaku; mrzim daleka putovanja, posebno ako su navečer. Redovno me stomak zaboli, a to nije nimalo ugodno.

Izmjenjivala su mi se različita osjećanja. Čas tuga, čas sreća, čas neka tjeskoba… Najviše ovo treće. Valjda i zbog putovanja, zbog gužve i ružnih misli.


Tek kad sam ušla u stan večeras, hladniji nego inače jer sam znala da sam od sad u njemu sama, i vidjela širom otvorena vrata sestrine sobe (pospremljene… što je nekako bilo tužno, jer njena soba nikad nije pospremljena, nered znači da je tu), shvatila sam da vjerovatno više nikad neću živjeti s njom. Kad smo skupa uvijek režimo jedna na drugu i znam da roditelje to jako boli. Ali, nije to zato što se ne volimo, naprotiv, ne znam da mi je iko bitniji od nje, nego smo toliko različite da vrlo često ne znamo komunicirati drugačije. Večeras sam se rasplakala, shvativiši tu, nekako poražavajuću, činjenicu i poželih, kao svaki čovjek koji ne misli na vrijeme, da sam joj malo više pokazivala koliko je volim. Iako, hvala Bogu, nije ni sad kasno.




Večeras sam shvatila koliko majka može da fali. Ne mogu to nikad razumjeti ni doživjeti kao oni koji majku nemaju, ali neko koga mnogo volim to vrlo dobro zna. I srce mi se slamalo dok sam slušala kako Bajram može biti pust bez majke i jedina mi je želja bila da ga obaspem ljubavlju, da mu pokažem koliko ga volim i šta bih za njega učinila. Pa sam se onda sjetila i svoje mame i prekorila samu sebe što nekad znam biti sebična i bezosjećajna.


Shvatila sam isto kako, ponekad, stvari zaista nisu onako loše kako se to meni čini i da i ljude koje volim terete mnoge brige koje meni možda i ne padnu na pamet. Voljela bih da malo češće razmišljam o takvim stvarima na vrijeme, zaista ne bih voljela da se nekad desi da se kajem zbog (ne)učinjenog ili čak zbog svojih misli. Voljela bih da više vjerujem ljudima i da naučim da je život mnogo više od onoga kako izgleda i čini se na prvu.