Meni je vrlo draga aktivnost prizivanje sjećanja, ali isključivo lijepih, sa nekim dragim ljudima.

Neku noć, kad sam bila kod kuće, pregledala sam sa mamom i tetkom albume, sa slikama starim i po 20 godina. Gledala sam slike sa svog petog rođendana. Po ko zna koji put sam pregledala jedne te iste albume, gledala sam u rahmetli djeda, amidžu i druge drage ljude koji više nisu s nama, smijala sam se sestri i sebi — ja sam izgledala ko kakav dječak, sa kratkom, tankom kosom i u hlačama na tregere, a sestra je bila ko živa lutka na čijoj su se glavi vidjele samo oči.
S nekom tugom smo se smijale slikama iz rata, kada smo nosile preveliku odjeću, kada sam naučila da čitam i kada sam djevojčicama u tom selu crtala neke mačke za školu.
Kada se nisam odvajala od svoje vjeverice, kad je sestra zezala malog Saliha: "Sali’, Sali’, prdni pa zapali, ost'o ti čibučić u hali!" (Da prostite, jer dame tako ne govore. :P)

U svim tim naletima sjećanja, prijateljica me podsjeti na srednju školu i na naše tadašnje "hitove", strasti, i jedno sjećanje povuče drugo…

Kako Kojus nedavno napomenu u svom postu, ako se ne varam; da postoji vremenska mašina, tačno bih se vratila u prošlost. Za nju sigurno znam da je bila lijepa.