Pisala sam u par navrata kako imam veliku familiju i kako smo svi dosta bliski.

Maloprije ponovo razmišljam o tome (glava me boli i ne mogu da spavam) tačnije o mojoj porodici ovaj put. Pisala sam i o tome, kako sam zahvalna što se moji roditelji mnogo vole, kako su mi uzor i kako zbog njih vjerujem u brak iz ljubavi. Samo takav.
Svi se volimo. Nas četvero.
Mislim da sam ja tatina miljenica ipak, a sestra mamina, iako to ne umanjuje međusobnu ljubav svih nas.

Ja svojim roditeljima nikad nisam rekla da ih volim. Možda jesam nekad kao mala, ali se toga ne sjećam. To ne znači da ih ne volim, volim ih najviše, i njih i sestru, ali mi to baš i ne govorimo jedni drugima. Ponekad sestra i ja kažemo jedna drugoj, ali uglavnom preko pisane riječi i za rođendan ili tako nešto. 😀 Ja to ne govorim ni prijateljicama. Jedino kad se zaljubim, pa to kažem momku ili onako, nekome, više u šali, tj. u nekoj prilici u kojoj mi to neće biti neprijatno reći, ali znam da kad god sam to izgovorila, mislila sam to.
Mislim da inače ljudi u našim krajevima to slabo rade, ne kao Ameri, kao na filmovima, gdje jedni druge vole po nekoliko puta dnevno, kad odlaze, kad dolaze, kad idu spavat, kad jedu, kad piju…
Ne znam zašto je to tako, možda ja i griješim, možda neki od vas to redovno rade. Meni je to dosta teško reći ako to i ne mislim. Ne želim da mi "Volim te" gubi na značaju.

Nejse, krenuh o porodici…
Prvi maj sam provela sa svojima. Inače, ja rijetko dođem kući, što duže živim u Sarajevu, sve rjeđe idem kući. Ponekad moji dođu meni, pa i zbog toga ne idem često. I kad idem to je samo i isključivo zbog roditelja jer me, osim njih, ništa ne veže za taj kraj. Dobro, lažem… ipak sam ja faktički odrasla tu, ali razumijete šta hoću da kažem.

Ovaj put sam ostala malo duže kod kuće, imala sam nekih obaveza i htjela sam, eto, da budem i sa njima, jer ih nisam vidjela dva mjeseca skoro.
Još onda kad ih vidim kako mi se obraduju i kad me mama uzme ko malo dijete u krilo da me mazi, baš mi se nešto stegne oko srca, pa mi se i ne vraća u Sarajevo tako brzo. Što sam starija i moja je povezanost s njima izraženija, više cijenim to što imamo.

Gledam jučer mog tatu kako se preznojava oko onog roštilja i kako skače oko mene da bi meni ispekao ono što ja najviše volim. Ništa mu nije teško. A meni nešto žao da se on kuha tamo, sve bih ja to umjesto njega, pa se vrtim oko njega, ako mu šta zatreba, da priskočim.
I mama isto. Ona nikad sjela nije. Stalno je nešto radila i vrtila se oko gostiju, pripremala salate, meso, prala suđe… A oboje su mi bolešljivi. Iako su još uvijek relativno mladi, narušenog su zdravlja, pa kad ih vidim tako kako skaču oko svih, nešto me neka tuga spopadne. Odmah pomislim kako vrijeme brzo prolazi i kako će, dok se okrenem, biti starci i ne želim da im tada išta fali. Sve što su mi dali ja želim da im vratim pažnjom u godinama kad njima to bude trebalo.
Tuga me snađe i kad vidim kuću, vikendicu oko koje se tata toliko trudi. Ko zna gdje će mene život odvesti, a nipošto ne želim da onog dana kad njih ne bude, to ostane napušteno, da sav njihov trud propadne, jer znam da to rade radi sestre i mene.

Ja nikad neću zaboraviti najromantičniju izjavu moga tate. Samim tim što je on emotivno vrlo zatvoren tip i nikada riječima ne pokazuje da nekoga voli. Spominjala sam i to… kada je rekao mami da bi volio da umru isti dan, jer se boji da umre prije nje, da ne bi ona patila, a boji se i da ona umre prije njega jer on ne bi to podnio. Oni mi daju vjeru u ljubav. Zato ja ne odustajem od onih koje volim.

Nedavno mi se desilo nešto ružno i dok sam plakala, tata me zagrlio, stisnuo uz sebe i milovao po kosi, i plakao sa mnom. Danima poslije toga me stalno zvao, zabrinut, da vidi kako sam. To je jedan od rijetkih momenata, ako ne i jedini kad sam znala da me niko na svijetu ne voli više od njega i mame. Iako je to činjenica, taj dan mi je to ponovo dokazao, a ja sam se osjećala bespomoćno, kao dijete. I tatin zagrljaj je godio više nego išta drugo.
To je drugi put u životu da sam oca vidjela slabog, da sam ga vidjela da plače. Prvi put je to bilo kada mu je umro mlađi brat i kada sam i ja, dok sam ga grlila, plakala skupa s njim nad amidžinim nišanom.

Kada mi je mama prvi put, prije nekih godinu dana, preko telefona, na kraju razgovora rekla da me ljubi, automatski sam joj odgovorila: "I ja tebe". Bilo mi je nekako neobično razmjenjivati s njom te riječi nježnosti, ali mi je bilo drago što znam da to nije teško i što i ona, kao i ja, to voli da čuje. I to je sad nekako postalo sasvim normalno.

I kako rekoh, znam da sam već pisala o njima, znam i da je post jako dug, ali osjetila sam potrebu da to uradim ponovo, da bih sebe podsjetila, ako se ikad desi da zaboravim, da to ustvari ne smijem zaboraviti i da će oni i sestra jedini biti kraj mene i u dobru i u zlu. Zasad. 🙂

Eto, iako vam to ne govorim, sigurna sam da znate da vas volim onoliko koliko samo kćerka može voljeti roditelje i sestra sestru. I više.