Koliko god da se opirem onoj nasladi kad uspijem u nečemu za šta bi drugi upirali prstom u mene i govorili mi da od toga nema ništa, moram priznati da utoliko uživam u tom osjećaju samo zbog tog upiranja i prozivanja.
Sve više vjerujem da su ljudi mnogo pokvareniji nego što se čini, da su sebični, oholi i zajedljivi.
Kad mi je jednom prilikom u lice rečeno da neću uspjeti u jednoj stvari, u meni se javio neki prkos i nastojala sam da uradim sve samo da dokažem suprotno. Istina je da i nisam morala, stvari su prirodnim tokom sjele na svoje mjesto i to baš onako kako sam ja zamišljala, a ne onako kako je ta zajedljiva osoba "predviđala".
Danas je i više nego jasno ko je bio u pravu, a ja nikad nisam uradila što i ta osoba – upirala prstom u nju i govorila kako je pogriješila. Drago mi jeste, ali radujem se u sebi. Osim toga vjerujem da je karma čudna stvar i da se nikad ne treba nekome rugati jer sve može da se vrati.
Nego, eto, razmišljam nešto o tome i pitam se zašto ljudi imaju potrebu da prkose drugima, da upiru taj prst, govore zajedljive stvari, umjesto da daju podršku ili, ako baš to ne mogu, da šute.
Ja čak i ako mislim da nekome nešto neće poći za rukom, mišljenje zadržavam za sebe, jer nemam nikakvu garanciju da sam baš ja u pravu, a uostalom meni ni iz džepa ni u džep, samo što ću pokvariti nečiju sreću i unijeti nesigurnost.
Ne mogu nikako da shvatim zadovoljstvo koje u tome pronalaze te zmije od osoba.
Pitaš se… heh…
Ljudima je zanimljvo kad vide tuđi neuspjeh. Sve više sam mišljenja da je to ljudska urođena osobina; da je to jedna od stavki koja nas opisuje kao ljudska bića.
Rijetki su izuzeci.
Čak to i mogu razumjeti ako se naslađuješ neuspjehom nekoga koga ne voliš, ko te povrijedio i sl, ali što je najtužnije, i “prijatelji” ti to isto rade. Smiju se s tobom, a onda iza leđa druga priča.
Ma spopade me neka tjeskoba i razočarenje zbog takvih; sjetila sam se koliko je puta neko bio u krivu. Pitam se šta osjećaju kad saznaju da su pogriješili. Garant ne mogu da žive sa sobom.
Da čovjek nema dodira sa takvim ljudima, ne bi bili vrijedni spominjanja… no ovako, moraš… jer si direktno okružena time…
A mislim da ne osjećaju ono što ti misliš… drugačije je to… mislim da ih ne dotiće baš toliko.
Liječe komplekse – najjednostavnije rečeno.
Ma ko te dirao? :/
ni ja se nikad ne smijem, ono u stilu: vidis da sam uspjela, nja nja nja..
a tako bih voljela!
Kojus, možda si i u pravu, možda i ne misle o tome. Baš mi je žao ako ih ništa u životu ne dotiče.
marsovko, pravo kažeš, to i zvuči najlogičnije.
vronska, ma niko trenutno, nego sam malo prebirala po nekim prošlim dešavanjima. Pričaću ti 🙂
alisa, pa da, makar nekad, tek toliko da vide kako je 😛
Ja nikad to nisam radila, meni je to bezveze. Zašto da likujem što sam ja uspela, a drugi nije? Ili da se radujem što drugi nije uspeo, ko god to bio? Jer sutra bih to mogla biti baš ja…
Ali da se zainatim kad mi neko kaže da nešto neću moći – to stoji. 😀
Dobro, tu sam i ja tvrdoglavac, volim dokazati suprotno…
Što se tiče th zlogukih proroka, ja sam par puta u životu svojoj raji bio isti…kasnije se ispostavilo s razlogom…u ostalim stvarima ili šutim ili dajem podršku…;)
vronska, pa to se i ja pitam, kakva osoba moraš biti da te raduje tuđi neuspjeh…
Hahaha, poznat mi je tvoj inat. 😛
patafta, mislim da svi to volimo 😀
Hm… meni se to ne sviđa, iskreno. Nema veze što su mi to bliski prijatelji i što sam možda i u pravu, nije moje da im ja govorim kako im nešto neće poći za rukom. Ako je to istina dovoljna im je činjenica da neće uspjeti, trebam im još ja to govoriti. Neka, niko to ne voli čuti. 🙂
ja volim kad mi neko kaze da grijesim ! ali samo ako stvarno grijesim . i ne diraju me vele ti komentari od osoba do kojim mi nije stalo. al kad mi to kaze neko do koga mi je stalo, bude mi krivo ..ako ne vjeruju u mene, moj talent i moju “pamet” 😀
Hm, ne ne, pogrešno si me shvatila. 😀
Ne smeta mi neko kad mi se ukaže na grešku koju činim, meni smeta kad mi neko kaže da neću uspjeti u nečemu što još nisam ni uradila, tipa – nećeš položiti ispit, nećeš uspjeti naučiti svirati kvalir i sl., kontaš? 🙂
A ako radim neku grešku, volim da mi se na nju ukaže, ali opet sve suptilno, a ne zajedljivo i podrugljivo.
znam kako ide, znam… ko se zadnji smije, najzadnji se smije. 😛
Ma joj, zmije k’ zmije, uvijek će ih biti, meni i ne smetaju… ne znam ih puno, pravo rijetko dolazim u kontakt sa njima, pa valjda zato.
Ih, blago tebi 🙂
Il će bit da se one tebe boje 😀