Not much has changed, pomislih dok sam prebirala po nekoj davnoj prošlosti, po onoj u martinaka u pola ljeta, s korzetima i nekim čudnim suknjama. Dok mi je The world is not enough na repeat po ko zna koji put večeras, sjetih se jedne osobe iz te prošlosti i kako se baš ta osoba nije nikad mijenjala.
Mijenjale su se martinke, korzeti i čudne suknje na meni.

Osjetih neku mješavinu gađenja i podsmijeha prema tim danim kad sam ga poznavala i dopuštala mu da bude kreten, jer mogao je biti samo ono što bi mu dopustila moja malenkost, daleko veća od njegove umišljenje visosti.

On je bio moj početak vjerovanja da ne mogu više od onog što mi on kaže. Srećom, imala sam samo 16, bila sam mala i glupa, i treptala sam prema njegovoj visini u znak odobravanja, dok se u meni sve protiv toga borilo. Onda sam preko noći odrasla i došla tobe.
Nisam se nikad razbacivala svojim imanjima, duševnim i materijalnim, ne zato što to nisam mogla, nego zato što sam bila deklasirano dijete, tupavo zanesena nekim ko je uživao da me kontroliše.
On je bio početak svega što sam kasnije mrzila u sebi i zato će mi uvijek biti gorak podsjetnik na upotpunjeno mračno, tinejdžersko (ne)raspoloženje. Bez njega to ne bi bilo to. Bez njega danas ne bih bila ovo što jesam.

Mijenjale su se martinke, korzeti, suknje i ja. On nikad nije, ni danas, kad je u braku, sigurna sam.

A mijenja li se i historija ili se samo nemilice ponavlja?

Raspoloženje: Garbage – The world is not enough