Nakon prekinutih odnosa, kako ljubavnih, pa tako i prijateljskih, a i onih manje prisnih, većina nas obično nastoji izbjegavati te osobe u gradu. Neki zbog nelagode, neki zbog emocija koje još uvijek imaju, neki iz nekih drugih razloga koji su razni.
Ja sam od onih osoba koje najčešće izbjegavaju druge zbog neke nelagode jer se ne volim dovoditi u situacije kada bih trebala reći nešto nekome s kim više nemam o čemu da razgovaram. Neko nepisano pravilo mi nameće dužnost pozdrava, eventualno razmjene kojih riječi, s obzirom da smo neko vrijeme proveli s tim osobama, pa je potpuno infantilno ponašati se kao da se nikad nismo poznavali. Često sam imala i opravdanje u vidu slušalica u ušima bez kojih ne izlazim vani, pa bih time uspijevala umanjiti nelagodu, jer ponekad zaista ne vidim i ne čujem ljude oko sebe.
Ne volim kada između mene i ljudi s kojim sam se družila nastane neki prešutni jaz i kada, nakon što se naši odnosi svedu na minimum, a potom i prekinu, prestane i svako prepoznavanje prilikom slučajnih susreta. Nemalo mi se puta desilo da sretnem osobu s kojom sam nekad sjedila na kafi, a onda se u prolazu gledamo kao da očekujemo da ono drugo prvo pozdravi i javi se, pa tako u tom očekivanju prođemo jedno pored drugog kao stranci koji se gledaju jer jedno drugom liče na nekoga. Tada bih najradije prešla na drugu stranu ulice, što ponekad i uradim, jer ne volim te nedovršene odnose koji nikad nisu ni imali svoj kraj, a on se, iz nekih glupih i nerazjašnjenih razloga, ipak podrazumijeva.
Primjetila sam da ljudi uvijek radije nedovršene stvari i međuljudske odnose vole ostaviti da vise u zraku nego ih riješiti i razjasniti nekim razgovorom. Kao da se bojimo razgovora, kao da bi ti razgovori otkrili nešto što nikad nismo ni htjeli reći. Pa onda postajemo namjerni stranci slučajnih susreta i namjerno okrećemo glavu kao da smo slučajno, baš tada ugledali nešto s naše lijeve ili desne strane.
Raspoloženje: Van Gogh – Tanka nit
Nevjerovatno je kako se nekada, od toliko riječi koje ste imali, desi da ne znaš šta da kažeš…
Nedovršeni odnosi su stvarno čudan slučaj…
ja nekako odcutim, mislim najgore mi je tu osobu vidjeti na ulici, ali ne mogu da ne pozdravim, pa makar mi na pozdrav ne bude uzvraceno 🙁
Kod mene ima par takvih odnosa, ali ostatak je podobro definisan. Ko me zajebao u životu, zadovoljstvo mi je proći pored njega bez pozdrava. Ne govorim o nekim sitnicama preko kojih se moglo preći, jer s takvim ljudima se pozdravim bez obzira na nesuglasice, već govorim o krupnim stvarima za koje sam zahvalna što su se desile i otjerale takve osobe iz mog života.
Da ste odgovarali jedno drugom i da ste se trebali nastaviti družiti, ne bi to tako završilo. Kakva neugoda :D. Reci kratko ‘ćao’ i prođi :D.
I meni je nekako glupo ne pozdraviti se. Mislim, sta dokazujes time sto ne pozdravis nekog?
Kojus, meni stvaraju nervozu u stomaku.
Mayo, ja ću isto uvijek pozdraviti ako već prođem pored osobe, osim ako ta ista osoba od mene ne okrene glavu; onda je neću vući za rukav, ali često, ako imam priliku, prije nego me uoči, volim da pređem na drugu stranu, nekad mi ne odgovaraju ti susreti nikako.
martian, naravno, u tom slučaju i nema potrebe da se razgovara, ali sam ja više mislila na one odnose koji zataje iz nekih nepoznatih razloga, samo se utišaju i onda odjednom postanemo stranci. Pa čak i ako se posvađam s nekim, ako ti nije iz nekih težih, veliih razloga, ne vidim zašto se ne bismo pozdravljali s ljudima.
Mah, nekad je ipak ljepše uteći. 😀
alisa, pa dokazuješ kako si faca i kul, hahah 😛
Ja vise volim razgovor 😉
dok gledam djelice sebe na nekom tudjem blogu, ugledah i tebe…
http://ornellah.blogspot.com/2011/12/stranci-smo-kad.html
I ovaj? :/
Ne mogu da vjerujem. Hvala ti, ovo neće proći nezapaženo.