(Milenko)
Moja Jagoda…
Zaboravio sam juče nešto da ti kažem, ne znam kako, al’ nisam ti rekao. Hteo sam, al’ nisam. Primetio sam da se rode ne vraćaju u naš kraj. Proleće je, vreme je za rode, a njih nema. Znaš, Jagoda, otkako si ti otišla, ja sam se bavio malo rodama. One su čudne životinjke. Kad su one otišle i neće da se vrate, to je upozorenje da je u našem selu nešto loše.
Vidiš, moja Jagoda, rode su čudna bića. One izaberu jednog partnera, sa njim žive, izrode mlade, prave sa njim gnezda, putuju, i ako slučajno, a to nije retkost, neko od partnera ugine ili strada tokom tih selidbi, rode ne traže drugog. Rode, moja Jagoda, ostanu same i tuguju, i tuguju za svojim partnerom, i bez obzira kolika je ta tuga, one lete i trpe. Trpe, moja Jagoda.
Jagoda, ja računam da je tebi tamo bolje. Svako ide tamo gde misli da će mu biti bolje, i rode su sigurno tamo gde im je bolje. Gde su rode, tu je dobro. Rode, draga, moja Jagoda, kad im neko otme stan ili kad im uđe tamo gde je njima dobro, one se tuku do krvi, ne daju. I ljudi idu tamo gde im je bolje. Još sam sinoć, ti bi rekla, zaludan posao radio, al’ ja kažem nadam se došli su neki ljudi, neko će doći, i rode valjda. Ovako više ne može, propadosmo.
Nisam ti danas došao, roda još nema. I znaš, možda ja o rodama ne znam dovoljno, nisam ni o tebi znao dovoljno, ti si otišla. Ne zameram ti, odlazak ti ne zamaram. Ti znaš šta je tebi zameram. Ove godine smo zaboravljeni. Roda nema, ni Boga ne vidim.
Gledam nebo, nebo gleda mene, nema ih. I ljudi odlaze, mnogi su se preselili ovde na groblje, a neki su otišli ko zna gde. Bojim se sa ću da ostanem sam. A zamisli, odjednom počeli da dolaze neki ljudi, pa dolaze, prolaze, planiraju nešto. Ja sam pomislio da i ti tako možeš iznenada da se pojaviš. A i ovako celo selo priča da nisi umrla nego da si me napustila. Ma pusti selo, neka priča šta hoćeš, znam ja da ti mene nikada ne bi mogla da napustiš. Jagoda, ja sam tebe sahranio, a voleo bih da si živa i zdrava, i da se tako iznenada pojaviš, da mi se nasmeješ. Kada bi ti došla sve bi procvetalo, i ja i Baranda. Pa da.
Čovek ne vidi kod očiju. Gleda, a ne vidi. Tako i ja, tek sam sada shvatio, tolike godine živim u Barandi, oko mene zemlja, pred kućom i blato, a ja tek sad shvatam. Još kad sam bio mali video sam da rane kada ih ne operem vodom, a na njima ostane blato, brze zacele. Ovo je lekovita zemlja, odneću ovu zemlju u Beograd da oni ispitaju, možda će da se smeju, al’ uvek se smeju. Nek se i smeju i sada, pa da. Izvini, uzeo sam ovaj tvoj lep lonac iz Italije i doneo ga. Eh, kako si ti bila radosna kada si trebala da ideš u Italiju na tih sedam dana. Kako si sijala od sreće pre nego što si otputovala, a onda kada si se vratila sve je krenulo naopako. Sećaš se?
E, moja Jagoda, sve bih da učinim, ali ne znam kako da tebi pošaljem poruku. Još ne znam kako, moja Jagoda.
Jagoda, ja te molim da me slučajno ne odgovaraš. Niko živ ne vidi kakva nam se nesreća sprema. Pa gde ima selo bez roda? Gde ima? Pa nigde. Pa idem, ljudima objašnjavam, čekam priliku pa im kažem, niko neće, niko se ne obazire, pa sam odlučio, saću da udarim na sva zvona, pa sam polepio plakate, objaviću i novinama, celom svetu, ko god želi da čuje i vidi da je naše selo ostalo bez roda. Nema ni jedne jedine, a selo Sakule puno roda. Moraću otići do njih da pitam da li su naše rode do njih otišle.
Eto, sada sve znaš. Nemoj da me zadrzavaš, molim te, nemoj da me zadrzavaš. E, sada da ti objasnim. Neko me vreme neće biti dok ono ne rešim. Jagoda, ja imam samo dve ljubavi – tebe i Barandu. Tebe sam izgubio. Ako izgubim i Barandu onda mi ne vredi živeti. Ako umrem kako ću da te volim? Zato te molim da me ne sprečavaš. Kako ću ne znam, ali moram da pokušam, oprosti. Ćuti, ćuti…
Neke stvari se pričaju noću, nisu za dan. Noću se muke otvaraju lakše. Tako ću ti ja, moja Jagoda, reći šta sam načuo; seoske babe pričaju da si išla u Opovo kod doktora i da si bila u drugom stanju. Valjda posle više nisi bila u drugom stanju. Pričaju, pričaju, kad bi se zidovi otvorili i njihove tajne osvetlile, sve bi se treslo od onoga što oni kriju i čega se plaše. Svoja dvorišta da čuvate i pazite, a moju Jagodu da ostavite na miru. Tako ja kažem, tako ja kažem…
Jagoda, sad još i ovo hoću da ti kažem. Nekada sam bio tvoj muž, a bio i još i učitelj Milenko. Sada znam zasigurno da više nisam tvoj muž, a nisam više ni učitelj. Sada sam samo Milenko. I to je možda previše.
Svuda sam te tražio, dugo i uporno. Najzad, kada sam shvatio, onda sam te ovde i sahranio. U školu se od sramote, što me nije bilo, nisam ni vraćao, a sad čujem da nema dovljno ni đaka za moj razred. Ne idem da pitam, pisma sam ti pisao i ostavljao tu na grobu, kasnije ih nisam nalazio. Ne znam, možda ih je vetar oduvao, možda ih je neko uzeo, sada puno ljudi dolazi u Barandu. Možda ti je neko i predao, tetka Ruža koja često dolazi na groblje nije ništa o tome rekla. Jagoda, čitam tvoje ime na krstu, a pored vidim moje prezime, to prezime nikom više nije potrebno. Ti si samo Jagoda, ja samo samo Milenko. Nismo više Miletin, valjda. Ipak, probaću još nešto, probaću da ćutim, možda ćeš me čuti. I više ti neću dolaziti.
(Jagoda)
Milenko, evo me, tu sam. Tu negde, blizu, daleko, svejedno. Čitam tvoje pismo, a stižu, ne znam ni kako, niko mi ih ne donosi, a ona ipak stižu. Ne pitam više za objašnjenje, samo slušam i gledam, ne zanimam me ni kako ni zašto. Ti si ovde sa mnom, čujem tvoj glas, prepoznajem tvoje reči, znam ih i onda kada ih ne vidim, i onda kada ih nema. U kojem to trenutku čovek reši da ode? Kad je dosta, šta prelije čašu? Može li se uopšte odrediti taj trenutak, ili si radi o nagomilavanju trenutaka? Kako ništa ne vidimo dok nam se događa? Uvek smo pametni naknadno. Prolazimo koz život slepi, gluvi, progledamo i pročujemo onda kada je gotovo. Rode su već davno otišle. Neće se vratiti, nikad.
Ništa više nisam znala. Nisam znala ko sam, nisam znala ko sam… Morala sam to saznati, morala, i ti moraš. I to se može samo kad si sam. Šta sam čekala, da se desi čudo? Nema čuda, Milenko. Možda ih ima, ali to nikada ne budu ona koja smo tako željno čekali, sve uvek bude drugačije. Možda se neće vratit rode, možda će se vratiti neke druge ptice, a mi ih nećemo primetiti jer čekamo rode.
Jesam li te volela? Jesmo li mogli ostati zajedno? Šta bi bilo da je došlo dete? Hoće li se rode ikada vratiti? To nisu prava pitanja, odgovor ne znači ništa. Molim te, pokušaj izbaciti iz glave sve te misli, svu tu buku, sve te priče. Ja pokušavam svakondnevno, sedim pored mora i ono me leči. Neki put zamišljam da si tu, pored mene , da držim tvoju ruku u svojoj. Onda se setim one buke u tvojoj glavi koju sam sve vreme tako jasno čula, od koje sam morala pobeći da bih ostala živa.
Nemoj me čekati. Tek kad me prestaneš čekati ja ću možda doći. Možda to je jedino što čovek može da obeća, jer obećanja mogu dati samo bogovi.
Šta je to puklo u tebi Milenko? Šta je to umrlo? Nisam ja ta koja je umrla, ti si taj, ja sam živa, želim biti živa, ne mogu više sa tobom. Vidiš li šta se oko tebe događa? Čuješ li jauk, plač? Osećaš li nepravdu, izdaju? Dopire li do tebe zlo, ili si se zatvorio, zaključao, navukao zavese, zaćutao, zatvorio oči, pokrio uši, je l’ to mudrost, ili samo strah?
A ne, ne optužujem te, nikad. Hteo si najbolje. Ja sam ta koja je pobegla, uvek sam bežala. Pobegla sam od sebe, tebe, onda od tebe nekud. Možda sam se samo vratila sebi. Vrtim se u krug, vrtim se u mestu, znam da nikuda neću stići.
Ovde sam, a ne znam ni sama ko sam. Molim te, poslednji put zamišljam, da se sva svetla sastanu. Uvek sam bežala. Čekam, čekam da ostaneš. Znam da te se sećam, čula sam, morala sam. Od čega da pođem? Nema spasa.