Nisam (još uvijek, hihi) stručnjak u fotografiji, ali znam neka osnovna pravila koja bi trebao znati bilo ko, ko drži ikakav fotoaparat u rukama.
Ponijela ja tako u Amsterdam svoj Nikon, al’ bolje da nisam, samo me napatio, jer je glomazan, a nisam napravila ni dvije fotografije da valjaju. Bolje su one koje sam uslikala mobitelom. Razloga je više, a jedan od njih je taj što smo uvijek negdje trčali i ja, čak i ako sam htjela nešto fino da uslikam, morala sam kaskati za grupom koja ne bi sačekala ni mater rođenu, a kamoli mene. I onda trči za njima. A hvala Bogu, u Amterdamu sam se počela snalazit sama tek predzadnji dan, da bih sama hodala. Tako da su mi sve slike nakrivo, mutne, brzinske i dosadne. Nisam zadovoljna ni sekunde. Meni za sliku treba mirna ruka, treba mi vremena da izaberem lokaciju, treba mi svega što ja tamo nisam imala.
Nego, nije to poenta (a ja se uvijek raspričam oko stvari koje nisu poenta), nego što mene na mojim slikama nema baš puno, a i one na kojima me ima produkt su moj turanja aparata u tuđe ruke i molećivog pogleda da me se slika. Opet kažem, bolje da nisam ni nosila tu svoju grdosiju, jer čak i na automatskim postavkama, ljudi ga ne znaju koristit. Pa, brate, ko da sam ih zaključala u kokpit vojnog aviona i rekla, leti ili umri!
Onda sam probala s mobitelom. Hajd, rekoh, barem s mobitelom svi znaju slikat. Al’ ne lezi vraže, i tu neki problem. Ja ne bih znala je l’ ljudima mrsko slikat ili jednostavno ne znaju, šta je da je, na kraju slika ne valja. Ja fino zamolim da me slika tako da se vidim i ja, makar do pasa, ne moram ispod, ali da se vidi i pozadina iza mene. Jes, vidim se ja do pasa, al se zato vidi čitav nebeski svod ili plafon, ako sam u prostoriji.
Pa zar logika sama po sebi ne nameće da je sasvim nepotrebno slikat onaj višak iznad glave subjekta na slici? Onda je taj subjekat na slici malen, nebitan, taman, svakakav, al’ najmanje onakav kakav bi trebao biti.
I ja stvarno ne volim da me svako slika, baš sam sitničava po tom pitanju. Znam da nisam ni ja ekspert u tome, ali se stvarno potrudim biti mirne ruke i istaknuti na slici ono najljepše.
Y U no take good pics of me?
Gdje me nadje 😀
Sa nedavnog putovanja od jedno 300-400 napravljenih slika mene ima na jedno 15, a one što su ko najbolje, su krive :S
Eto, kako neko ne zna upraviti aparat dok slika?
Ili paziti da mi ne odsiječe pola glave?! Ili stavi dio prsta na objektiv..
I to što si ti nabrojala 😛
Ne znam stvarno, al baš me sve to nervira. -.-
Ma ja sam ubijeđena da je ljudima mrsko, pa ne može bit da niko ne zna slikat. Osim nas. 😛
U ovom slučaju me najviše nerviralo što su slike na kojima sam ja mutne, SAMO ZATO jer ruka nije bila dovoljno mirna, eto, samo zato, jer sam postavila sve na automaCki. Dođe mi da samu sebe slikam. 😀
Sledeci put vodi mene da te slikam. 😛
Ja se uvijek iznerviram kako ja nekog lijepo uslikam, a onda ta osoba mene na istom tom mjestu skroz pogresno, iako joj ja fino dam instrukcije sta treba sve da se nalazi na slici :/
Hoćuuuu, ti divno fotografišeš. 🙂
Eh, razumiješ me. Kako je teško nama fotografima, hahah 😀
Dogovorili smo se. 😛
Btw, pronadjoh u Bershki one cizme i mogu ti reci da uzivo nijesu ni priblizno fine kao na slici, tako da ih nijesam htjela ni probati. Eto, da ti bude lakse sto ih u Sarajevu nema. :p
Uh, fala ti đe čula i đe ne čula, mnogo si mi olakšala. 😀
Hahaha, mars, zaboravi na fotografisanje. 😛 🙂
Hahaha, deee, pa nisam bila sarkastična. Puno. 😀
I ja mislim da je u pitanju lijenost. Ne može mi niko reći da sad kad preovladava digitalna fotografija osoba nije u stanju naciljati aparat/mobitel kako treba. Sreća da sam ja uvijek okružena “detaljistima” kad je fotografisanje važnih događaja u pitanju. 🙂
mene na porodicnim slikama uvijek najmanje, jer uvijek ja slikam.
Prvu sliku sa sestricem sam imala, kad je malom vec bilo 6 mjeseci.
centaurea, baš tako. Ma odsad ću i ja njima istom mjerom vratiti. 😛
Ih, blago tebi, mora da su ti sve slike super. 😀
alisa, a ti ne insistiraš da te slikaju… a znam… 🙂