Ja volim djecu. I znam s djecom. I djeca vole mene. I sve je to super, i sve je pet.
Ali, ako me po tom pitanju išta nervira, onda su to roditelji te djece i njihova očekivanja od drugih ljudi kad se radi o njihovoj djeci.
Nema mi ništa mrže nego kad mi, dok pričam na telefon, ona osoba s druge strane stavi dijete na telefon i očekuje da… a, ne znam ni ja, da ga ja zabavljam, da postavljam pitanja, a da dijete govori: "Šmrlj, brlj, gugugaga!" Mislim, šta, zaboga, to treba da znači? Dragi roditelji, to je nešto najiritantnije što možete uraditi i NIKAD, ali nikad to ne činite ukoliko s druge strane nije raspamećeni djed ili nena ili osoba koja to želi!
Pa osjećam se glupo, u najmanju ruku, jednostavno se ne znam ponašat u takvoj situaciji. Šta da ja PRIČAM sa bebom koja je tek naučila govoriti: Mama?
Ili kad mi roditelj počne pokazivati albume na odmotavanje u kojima je barem 197 slika nj bebe koja spava, koja jede, koja sjedi, koja gleda, koja gleda u igračku, koja drži igračku u ustima, koja leži s jednom nogom u ustima, bebe koja nosi majicu: "Pametna na mamu, a lijepa na… mamu", koja povraća, koja kaki, koja puže, koja drži onu drugu nogu u ustima, koja se okrenula na bok dok spava, bebe koja se presvukla u majicu: "Ja sam tatino remek djelo", kojoj je narstao prvi zub, kojoj je narasto drugi zub…
Dobro, par slika da bismo dali očekivani komentar da je dijete divno, ali moram li to ponoviti 197 puta? Jer ako ne ponovim ja to ne mislim, ja sam hladna, ja sam ljubomorna…
Nastavite niz sami.
Usmjeriću svu svoju energiju u to da ne budem takav roditelj!
vala nije mi bilo mrsko da se ulogujem i da ti kazem da ne volim bas ove stvari, ne da ne volim, kosa mi se na glavi dize od toga kad mi neko poksava preko telefona pokazati kako je to dijete slatko i tako to… a slike… hah, pa ni svoje ne gledam!
hocu reci, dobra tema posta 🙂
A vidi, nisi se ni moro ulogovat. 😛
Ipak, cijenim žrtvu. 😀
Pa nek se ti slažeš sa mnom, ne mora vala niko drugi. 🙂
Haj fala. 😀
Ja se onda necu sloziti. :p
Zezam se i mene sve ono nervira sem kad je u pitanju moj sestric koji obavezno mora popricati malo sa mnom :p
Ne moraš, nisi ti Ra. 😛
Nemam doduše sestrića ili tako te djece, ali nemam neku pretjeranu želju pričati na tel s djecom rođaka. Posebno ako ne znaju pričat. 😀
Niko normalan to ne voli. Ja ne volim ni kad mi neko daje dijete da ga držim, ako ja to nisam tražila. Dođe mi da vrisnem kad kaže “Evo, uzmi ga malo”. A moja mama to radi kad nam neko s bebom dođe. Baš sam nedavno popizdila i opomenula je, sad mi ih više ne daje. Neću da držim tuđe derište ako nisam raspoložena za to.
A inače me vole djeca, volim i ja njih.
A najviše me nervira kad žena izvali sisu pred punom sobom ljudi, da nahrani bebu,kao to je prirodo i fino, a ne vidi da je svima neprijatno i da skreću pogled. To mi je ono baš grrrr. Kome je do tvoje sise, seljanko. 😀
E, stvarno si hladna i ljubomorna i… :))))
vidjećemo tebe kad dobiješ svoje dijete 🙂
hehehhe ovo si bas dobro napisala
a na ono sa albumom oplakah :)))
neki roditelji budu kao opsjednuti kada dobiju bebu i sad bi trebali svi ostali biti u “njihovu filmu”…takve pokušavam izbjeći,ako je ikako moguće…
pozz
Kao što tratinčica kaže vidjećemo tebe…ne govori ništa prije vremena…i ti i Locka ste kao lafo bezobzirne i to, ali baš me zanima kako ćete vi govoriti o svojoj bebi…;)
hihihi akobogda zdravlja srece i ljubavi za koju godinu ces se smejati sama sebi … vidi sve su mame ( i tate) takvi prosto nam je priroda takva 😉
Ja protiv toga nemam ništa. Jednostavno roditelji uživaju u tome 🙂
A ja, pa mogu uživati sa njima 😉
eh jedino ako je poslovni razgovor koji treba brzo obaviti, onda je to malo zeznuto :)))
Ruskinjo, i moja mama ima običaj da mi tutne u ruke tuđu bebu kad neko dođe u goste ili da mi kaže: Vodi ih u svoju sobu, neka se igraju, kao da ja još uvijek imam sobu punu igračaka. -.-
Ako mi se nosi nečija beba, sama ću je uzeti, hvala. 😀
Hahaha, jest to za sisu… u avionu sam imala bliski susret s tim, mada u avionu dojilja baš i nema gdje da ode, al eto. 😀
peggy, pa baš nema smisla… 😀
tratinčice, možda, vidjeću. Hajde ovo sa albumima i nekako, svako želi da se pohvali svojom bebom, jer je ponosan na nju, to mi je logično, ali telefon mi nikako nema smisla. Posebno s ljudima koji nisu blisko vezani za bebu. 🙂
shizo, e, nek se još neko slaže sa mnom. 😀
aruroraisa, ma shvatam ja tu opsesiju vlastitom novorođenom bebom, ali neka i roditelji onda shvate da nisu svi oko njih jednako opsjednuti njihovom bebom. 😀
patafta, nisam ja bolan bezobzirna, ja stvarno volim djecu, i igrati se s njima, i sve, ali onda kad ja to hoću, ne onda kad mi to neko nameće. 🙂
jesy, i ja kažem – ako Bog da. Vjerujem da si u pravu, al’ ću se pokušati sjetiti koliko me ovo s telefonom nervira kada poletim nekome lijevom svoju bebu staviti na slušalicu. 😀
zlaja, ma nisam željela biti pogrešno shvaćena – naravno da svako treba da se ponosi svojim djetetom, ali stvarno, stvarno… šta ja imam pričati na telefon s bebom tamo neke drugarice, rodice ili bilo koga čija mi beba nije u takvom krvnom srodstvu da i sama imam želju da je čujem? 😀
ja ne volim djecu, generalno.
Rijetko koje da mi se svidi, a postoje samo dva djecaka koje zaista volim.
Ne volim djecu ni bebe. Oni, on the other hand, vole mene. Valjda zato što sam uvijek jedina koja ih ne cima, ne dirka, ne ćapka, ne gnjavi, ne obraća pažnju na njih at all. I mrzim, MRZIM kad mi kažu “čekaj dok dobiješ svoje”. Kao, ne znam ja kako je to diiivnooo i kraaasssnooo dok ne budem imala svoje. Ma daj ba, odAbij.
A to o slikama, telefonskim “razgovorima”, pregledavanjima nastupa “male princeze” ili “princa”, zbog odbijanja učestvovanja u tim i sličnim gluparijama na poslu sam proglašena hladnom i bezobzirnom. Kao “ali kako ti nećeš da pogledaš nastup moje curice???”. Neću, ženo Božja, NE-ĆU! Ne zanima me.
alisa, pa to je to. Ne kažu džaba da krv nije voda. 🙂
Lujko, oo, znam. 😀
hahahaha, ne razumije valjda roditelj da nisu svi zaljubljeni u njihovo čedo, ne možeš ti to nikom dokazat. 😀
potpuno razumijem sta hoces reci. ali sada kao roditelj na to sada gledam s puno manje ljutnje i bijesa nego nekada:-))
zapravo, ima brojnih primjera gdje sam s roditeljstvom na neke stvari postala tolerantnija (recimo da tu spada i plac u avionu i scene u samoposluzi), a neke sam tek tada potpuno razumjela.
postati roditelj znaci preseliti se na potpuno drugu planetu na kojoj pocinjes razumijevati i neke naoko smijesne i nepotrebne, ali sasvim bezazlene roditeljske porive:-)))
E, baš ti hvala na ovom komentaru. Sigurna sam da si u pravu i drago mi je što razumiješ, jer si vjerovatno osjećala kao i ja.
Iako vjerujem da ću i sama postati tolerantnija na neke stvari, nadam se da neću zaboraviti na ono što me nekad nerviralo, čisto radi onih ostalih koji nisu roditelji i koji (i dalje) misle kao što sam mislila ja. 🙂
dobar si ti roditelj 🙂
Valjda budem. 🙂