Study visit Amsterdam (drugi dio)

(Pročitati prvo ovaj post)

Već sam spomenula da je Amsterdam prilično skup. Cijene prevoza nisu nimalo naklonjene studentima turistima, pa smo većinu grada obilazili pješke. Bila je opcija da se vozimo biciklima, ali u grupi od 11 ljudi se prilično teško dogovoriti o tome, tako da smo na kraju završili svako na svojim nogama što je za posljedicu (barem kod mene) imalo otečena stopala. Rekla bih upalu, jer nikako ne prolazi, a tu je i poneki žulj koji nikako da zaraste jer se stalno hoda. Amsterdam je okružen kanalima koji su u koncentričnim krugovima, pa se ima osjećaj da gradu nikad nema kraja, iako se ustvari samo kruži. Zadržavši taj neki dosta autentičan izgled sa građevinama starim i po 300 i više godina, cijeli grad izgleda isto, neokrnjen novom gradnjom, što se meni jako sviđa.

U Amsterdamu se svi voze biciklima. Biciklisti su jako nemarni prema pješacima i kako mi se čini, tu biciklist ima pravo prvenstva, a ne pješak. Istina, svuda po gradu postoje biciklističke staze, ali za nekoga ko prvi put dolazi u Amsterdam, bliska iskustva sa biciklistima koji ponekad i ne trube dok vam prilaze s leđa, znaju biti dosta traumatična. 😀
Ostali učesnici u saobraćaju su, manje-više, za pohvaliti. Barem u odnosu na vozače u Sarajevu. Ponekad se prođe kroz crveno, ali nema nestrpljivog trubljenja i nereda u saobraćaju.

No, da se vratim na sljedeći dan.
Taj dan smo trebali posjetiti holandski sud, ali kako su se naši planovi često i nepredviđeno mijenjali, nismo. Imali smo predavanja o državnoj strukturi Holandije na Pravnom fakultetu koji nas je ostavio bez riječi. Stalno smo se zezali kako je to sve isto kao kod nas, a ustvari, možete i pretpostaviti da nije ni slično. Već samim ulaskom u zgradu jasno vam je da se zna svačiji red.
Nakon toga smo prošli samo kroz Red Light District.
Ja baš i ne znam šta bih o tome rekla. Nismo tamo bili navečer, pa ne znam da li je to navečer drugačije; pretpostavljam da jeste, ali ono što sam vidjela u meni je izazvalo malo tuge, malo manje iskrene zainteresovanosti i više stida što uopšte gledam u one žene u izlozima. A ima ih svakakvih. Kad kažem svakakvih, to bukvalno mislim. Čak i krezavih. Svakom (muškarcu) koji zadrži na njima pogled duže od par sekundi, kuckaju na staklo i pozivaju ga, uz smiješak, da uđe.

Coffee shops… ima ih na pretek. Ulice smrde na travu, ljudi u tim ulicama smrde na travu, ali sve je nekako normalno, nimalo razuzdano. Građani su već navikli na taj stil života, pa im to ne predstavlja nikakav izazov. Interesantno je kako vlada namjerno okreće glavu od zakonskih rupa po kojima Holanđani mogu uvoziti "legalne" količine droge. Navodno niko ne zna odakle se to uvozi, sve dok je to u malim, ograničenim količinama. Bilo kako bilo, vjerovatno i nemaju razloga da ne okreću glavu, jer kako kažu – bolje to legalizirati i imati sve na očima, nego zabraniti pa stalno rješavati probleme oko toga. I zaista, sve ima svoj red.

Zaboravila sam spomenuti da smo jednu noć posjetili jedan bar koji nas je dotukao i obilježio za života. Ni danas, kad smo se vratili nismo zaboravili to nemilo iskustvo, kojeg se zapravo stidimo. Iako nije bilo fizički bolno, osjećali smo se tako posramljeno i opljačkano. Znam da sam vam zagolicala maštu, ali ne vjerujem da ću pisati detalje o tome. 😀

Imali smo potom predavanja o državnoj strukturi, i predavanja o Geertu Wildersu, holandskom političaru koji je najpoznatiji po kritici islama. Ako ste gledali film "Fitna", znate o kome govorim.
Tu noć smo izašli vani (ovaj put i jedna moja prijateljica i ja, pošto su ostali, skoro svi, izlazili svaku noć). Shvatil sam te večeri da izlasci u klubove u kojima se ostaje do 3-4h ujutro definitivno više nisu moj đir i da sam to prerasla. Već nakon sat-dva bila sam smorena, bolnih stopala i nervozna. A da ne pričam da sam bila smrdljiva od dima. No, eto hajde, da ne budem asocijalno magare, izašla sam.

U srijedu smo imali predavanja o legalizaciji droge i prostitucije u Amsterdamu što je bilo prilično zanimljivo. Nakon toga smo, po prvi put, imali slobodan dan. Neki od nas su to iskoristili za kupovinu, neki za neke druge stvari, s tim što sam ja već ostala na upola manje novaca nego koliko sam bila izdvojila za kupovinu. 😀
Jedna druga Stefanie nas je provela brzinski kroz neke aktuelne butike i odvela nas je na cheescake u nekom tržnom centru sa čijeg se vrha vidi cijeli Amsterdam. Bilo je jako lijepo.

Tu bih već privela kraju, vjerujte – sažet, opis tog mog putovanja. Bilo je tu svakakvih dogodovština, anegdota, smijarija, dobre hrane, loše hrane, smotanih Holanđana, mog nerviranja što sam se u Amsterdamu počela snalaziti tek u srijedu, dan pred polazak. Htjela bih još pohvaliti grupu s kojom sam išla. Svi su prava raja, svi su super i jako mu mi se svidjeli.
Ako koga zanima šta određeno, bujrum pitati. 😀
Opet nemam vremena za slike, biće nekad kasnije, sad ću vam pokazati samo jednu iz Haga (zaboravih reći da je i Hag divan grad), da vidite kako i ja mogu izgledati formalno i ozbiljno i kako mi nekako prvo dobro stoji ovaj ICTY. 😀