Kad smo vidjele to kučence na prilazu nismo mogle samo proći pored njega. Čovjek koji je išao ispred nas zamahnuo je nogom da ga šutne, a ja sam se pripremila da viknem na njega ako tako uradi. Ipak nije, što ne znači da je bolji čovjek. Kuče je ostalo nepomično ležati i nije reagovalo ni na udarac koji je zamalo primilo, a ni na naše dozivanje i tepanje.
Znam da se mnogi ne bi složili da treba hraniti lutalice kada ima ovoliko gladnih ljudi, ali ja nisam mogla da ga ostavim onako izgladnjelog kad meni par markica, da kupim dvije konzervice hrane, ne znači ništa. Poslije je došao još jedan pas, a bio je u velikom strahu od ljudi. Jedva smo ga dozvale. Jeo je isprepadano i polako, a mališa je, nakon što se najeo, počeo da skače oko nas i mota nam se oko nogu, sav sretan.
Pa me sve to podsjeti da, ipak, češće dam koju marku prosjacima i da kupim pitu nekom cigančetu, uprkos mom mišljenju da mnogi od njih foliraju, jer ja to zaista ne znam, a baš se čovjek lijepo osjeća. Kad nahrani gladno kuče, a kamoli čovjeka.
Ljubim te najmnogopunije 🙂
eh da nas je vise takvih, koji tako razmisljaju
…
Ma svi imaju dio toga u sebi, zavisi od situacije kada ce da se ispolji.
Nocturna, i tebe ja :* 🙂
shizo, valjda ljudi nemaju vremena… ko bi znao.
Needle, pa ja se nadam da je tako, inače bi ovaj svijet bio mnogo gore mjesto.