Najlakše je pronaći krivca za svoje nedaće u drugome. To se čini kao jedino pravo rješenje, jer nikad nismo sami krivi za ono što nas je snašlo. To je tako jednostavno. Ako nije sestra, jeste momak, ako nije momak, jeste komšija preko puta, ako nije komšija, možda je ona prijateljica s kojom se nismo čuli tri mjeseca, ali nam se nešto zamjerila, pa je to garant zbog nje. Sigurno je neko od njih nekad, prije stoljeće cijelo, uradio nešto što se sada odražava na nas.
I što sam pojela onaj komad torte u 23h, i za to je kriva mama koja je tortu napravila. I to što sam se jutros spotaknula na prag, za to su krivi majstori koji su taj prag tu postavili. Nije kriva moja nespretnost. I to što sam pala na nekom ispitu, pa naravno da je kriv profesor koji je jutros neraspoložen došao na ispit i postavio mi baš to pitanje koje ja nisam pročitala.
Za prosutu kafu kriva je ta glupa šoljica sa preuskim držačem.
Za prevrtanje u krevetu kriva je topla noć i komarac koji mi zuji iznad uha.
Za nerviranje oko gluposti krivi su svi drugi, osim mene.
Jer tako je lakše.
Raspoloženje: Dado Topić – Bolji život
Hm, ti koji tako razmišljaju ne prolaze baš dobro u životu. Inače, volim pesmu…
pa lakse je oshamariti nekog drugog nego sebe…..
Psihologija… uvijek sve zasluge za uspjeh pridajemo sebi i samo sebi… a za neuspjeh (uglavnom, čast izuzecima) krivimo druge, nikada sebe… od kad je svijeta i vijeka tako je sa većinom ljudi, i ne vjerujem da će se nešto mnogo mijenjati… ali šta to ustvari znači?
Okolina itekako ima svoj utjecaj na osobu, to ne trebamo zaboraviti i zanemarivati, i neke stvari se dešavaju koje nikako nismo mogli spriječiti i za iste ne možemo biti odgovorni.
Ali, po meni, oni koji (uglavnom) uvijek za sve u životu krive druge, nezrele su osobe. Nezrele i ne znaju se suočiti sami sa sobom.
ma nisi ti kriva :p
slazem se sa Ra, nije do tebe 😛
Uvijek je neko drugi kriv bona…osim profesora, naravno!:)
Posebno mi se dopada ono za tortu u 23h…Samo, kako objasniti kad je sami napravimo? Mozda je ipak i tada mama kriva jer nas je naucila?:))
Kao mlađi uvijek sam razmišljao kako su drugi krivi, jer sam ja bio previše odgovoran – a ispostavilo se da sam ja često bio uzrok i posljedica svega. Negdje oko prve godine faksa sa počeo preuzimati odgovornost za svoje postupke i podizat ruku ako je bilo do mene…bilo je vrlo teško, ali sad mi je nekako lakše..:)
Mozda to mi govorimo kako bi se opravdali pred drugima, al opet “u dubini duse” znamo da smo mi krivi..
vronska, ne prolaze, dakako, i sama sam bila takva.
I ja 🙂
niska, uvijek bilo tako, nažalost.
Pankerice, naravno da ima situacija kada zaista nismo mi krivi, ali okrivljavati druge i za najmanju glupost upravo je to – odraz nezrelosti.
Ra i Alisa, e baš vam hvala na podršci 😛
MSKS, moji roditelji bi isto rekli da profesor nikad nije kriv. 😛
Pa dakako. Ili neka internet stranica sa dobrim receptima koja naprosto mami da se kuha u gluho doba noći 😀
patafta, bolje ikad nego nikad. Neko nikad ne nauči, a ti si barem krenuo i da se sankcionišeš kad shvatiš da si ti kriv 😛
eight, pa možda, ne znam. Čini mi se da je ljudima uvijek bitnije kako izgledaju drugima, nego kako će se osjećati i kakvi će biti pred Bogom.