Dok ga je posmatrala sa visine, trudeći se da je ne primjeti, mislila je kako mu odlično stoji taj dugi, crni kaput. Stajao je naslonjen na jednu nogu i razgledao je oko sebe, kao da čeka nekoga. Prisjetila se, u času, svih njegovih mana koje su je nervirale, pitajući se šta je ikad vidjela u njemu. On je toliko drugačiji od onog kojeg sada voli. Nervozno je palio cigaru; i to joj je uvijek smetalo. Zašto ju je morao paliti u bolnici?
Na bolničkom krevetu ležala je oslikana silueta nekoga njemu dragog. Pomislila je da mu je tu ležala mama ili možda sestra, ali nije mogla da se prisjeti da li joj je ikad pričao o tome. Osjetila je žaljenje nad njim, jer je imao tako zamšren život. Puno neostvarenih snova ostalo je u njegovim godinama koje su mu nemilice bježale ispred blijedog lica.
Uznevjereno je gledao prema vratima, pa u krevet, ali na vrata niko nije ulazio, a krevet je i dalje sablasno podsjećao na krhku figuru ženske osobe. Napola ispušenu cigaru ugasio je nogom na čistom bolničkom podu. Glasno je opsovao, provukao prste kroz crnu kosu i ljutito je krenuo prema vratima. Prije nego što je izašao, s bolnim izarazom na licu pogledao je krevet. Na trenutak joj se učinilo kao da je podigao glavu i ugledao je. Uzmaknula je, pomislivši kako je tužan i sam, ali to nikad ne bi bilo dovoljno da mu se ona više ikad javi.
Raspoloženje: Plavi orkestar – Prije nego odeš iz života mog