Granice postoje

U posljednje vrijeme se sve više osjećam ko čangrizava baba kojoj sve pod nebeskim svodom smeta, a nije ustvari tako. Ja volim ljude, život i mnogo toga oko sebe. Opet, pomalo kontradiktorno, ljudi oko mene me sve više nerviraju. Najvjerovatnije je to do mene, spucaju me tako neke faze i svi su mi za sve krivi. Samo što i nije uvijek tako. A onda kad nije, ja uviđam koliko ljudi sebi daju za pravo da budu sve što nisu.

Vjerujem i cijenim ljudsko pravo slobode izražavanja i mislim da baš svi imaju jednako pravo na to. Pa čak i oni koji blebeću bez veze, i oni koji svoje stavove ne mogu potkrijepiti valjanim argumentima; neka, nek’ pričaju, možda tako nešto i nauče. Nisu svi jednako načitani, a u svakom zlu ima i neko dobro, pa sve dok se nekome namjerno ne nanoši šteta blebetanjem, neka ljudi blebeću. I pričaju. I argumentuju, i vode rasprave. Za ljude je i to.

Kažu, opet, sve je za ljude. E, tu mene već malo zasvrbe dlanovi, pa se uzvrpoljim, jer ne vjerujem da je sve na ovom svijetu normalno.
Homo sum – nihil humani a me alienum puto, kaže latinska izreka. Ili: Čovjek sam – ništa mi ljudsko nije strano. Vukaljija duhovito za tu izreku kaže da je najčešće izgovaraju nihilisti da bi opravdali svoju sklonost za raznim vrstama uživanja.
Danas bi svi htjeli biti nihilisti. Svi bi htjeli da odbace okove autoriteta, svi bi neku slobodu da rade šta im se prohtije, cvijeće i ljubav, novi kulturni poredak. I svi se nešto pozivaju na 21. vijek i kao da je 21. vijek neki garant aposlutne slobode. Kao da 21. vijek ima neke veze s onim što je dato samim postankom čovjeka.

Nisam za ograničavanje čovjeka u njegovim prirodnim i osnovnim pravima. Nisam za to da čovjek čovjeka ograničava u bilo čemu. Jer nijedan čovjek nije iznad drugog. Kad o svemu ovome govorim, teško mogu da se otmem od aspekta vjere; nekako mi vjera zadire u sve ljudsko, jer nismo nastali sami od sebe, imamo Stvoritelja. Da vodim razgovor s nekim ateistom, moje bi izlaganje ovdje vjerovatno stalo ili bi se pretvorilo u šuplju raspravu bez kraja. Stoga je ovo moje izlaganje, moje mišljenje, pa ako neko bude imao potrebu da me izvodi na neki drugi put, neka ne pokušava. Mišljenje, ovakvo kakvo sada imam, najvjerovatnije neću promijeniti, a za to imam niz razloga.

Pa da se vratim.
Čovjek, ipak, i na žalost svih samoprozvanih liberala, jeste ograničen. Ograničen je u toliko sfera da bih ja mogla do sutra da nabrajam. Ograničava ga njegov Stvoritelj koji je jasno dao upute po kojima bi bilo naljepše voditi povjereni nam život. Jer, ni ovaj život nije naš. On nam ga je dao, Njemu ćemo ga vratiti. Kako onda neko može sebi dati za pravo da se ponaša kao da granice ne postoje? Kako nekome ljudski zakoni mogu biti iznad Božijih, ako taj neko tvrdi da u Boga vjeruje?
Kako neko može da tvrdi da je sve normalno kad nam upravo današnjica, ovakva kakva jeste, u klincu-palcu, ukazuje da je svijet oko nas, upravo, lud?