All that we see or seem is just a dream within a dream.

Taman kad sam se nalazila kod Muzičke, zazvonio mi je mobitel. Javila sam se, bila je mama. Rekla mi je da sestri kupim zeleni šal i neki sok. Nervozno sam promrmljala u slušalicu da hoću, iako sam već bila sita činjenja usluga za sestricu koja samo čeka da sve bude gotovo. Ušla sam u prodavnicu u koju ne ulazim godinama; tete su mi se nešto zamjerile, i sok platila, skoro pa, duplo više nego negdje drugo. Sad znam i što su mi se zamjerile.
Dok sam silazila niz zaleđene stepenice, jer znam kakav sam baksuz, znam da ću pasti, zaista sam pala na trećoj pri kraju i jako sam se udrila u leđa.

U tom trenutku sam ugledala Armina.
Armin je stajao zamišljen pored bandere, na zaleđenoj cesti, sa klizaljkama na nogama i kao da je samo čekao znak da pođe za njima. Pored njega su projurili Senka i njen prijatelj, a potom i Armin krenu za njima, spuštene glave, kao čuvar, dok su ono dvoje klizali veselo i razdragano prema jezeru. Senka je naučila da kliže, pa je sada bila ponosna na sebe, neopterećena svim brigama koje ju inače muče ako neko zna nešto bolje od nje.

Dok sam ih, još uvijek sjedeći na stepenicama, bolnih leđa, posmatrala, naišla je sestra, pokupila stvari koje sam nosila i sva brbljava i sretna odlepršala negdje. Mene su leđa odjednom prestala boljeti, pa sam, kao po nekoj komandi, krenula da pratim Senku, njenog druga i Armina do jezera.
Jezero je ustvari bila samo zaleđena, velika bara pored prljave rijeke. Snijeg je nemarno očišćen sa površine. Vidjela sam mnoga poznata lica kako se kližu na njemu. Svi su se smijali, samo je Armin gledao ispred sebe i nijemo je pratio Senku i njenog prijatelja.
Stala sam pored rijeke, sva u čudu što sam vidjela neke ljude kako se kupaju u toj zagađenoj rijeci, u sred zime. Taman što sam zaustila da ih dozovem i pitam jesu li normalni i šta to rade, pored mene protrča riđokosa Nadina i baci se sa provalije prema rijeci. Držeći je za rukav, za njoj je pao i njen brat. Počela sam da vrištim, nisam mogla da vjerujem svojim očima šta su upravo vidjele. Nagnula sam se prema provaliji i vidjela njih dvoje kako leže, licima okrenuti prema zemlji, okruženi krvavim snijegom i kamenjem.
Armin je došao i sa klizaljkama na nogama, toga se sjećam, sišao do njih. Nikad nisam vidjela tako prljavu rijeku i obalu rijeke. Tačno pored riđokose Nadine i njenog brata stajao je helikopterski propeler, stajao je tu godinama, a rijeka je upravo nanijela i ostatke helikoptera.
U daljini je nešto zagrmilo.

Probudila sam se.

Raspoloženje: Negativ – Jutro posle dodira