Iskreno, ‘nako, 1. maj mi nikad nije značio baš išta kao praznik. Tome svjedoči i činjenica da sam danas tek drugi put u životu taj datum provela s nekim društvom. A i da nisam, ne bih se osjećala nimalo zakinutom. Inače, kod nas ljudi vazda traže izgovor da nešto slave, da ne rade, da sjede, piju i roštiljaju. I ide im od ruke.
2007. godine sam mislila da mi je bilo dobro za taj 1. maj. Sad znam bolje.
Danas je kiša uveliko pokvarila dan. Nije da nije bilo fino, sve u svemu, ali sjediti ispod tende cijeli dan, grijati ruke između nogu (ne budite perverzni, nije to), zijevati i sklapati oči od nedostatka sna na očigled svima, nije baš moja ideja "idealnog" praznika. Što opet nije ni bitno, na kraju, jer, kako rekoh, meni to i nije neki praznik. Minus ta činjenica, bilo mi je fino, ali sve se to može i bilo koji drugi dan, bilo gdje. Meni je, opet, najbolje od svega što sam dan provela sa svojom Ženom, pa makar pljuštalo.
Ona mi je dala gumene čizme da mi noge ne budu mokre, iako sam cijelu naciju ubijedila da ja to nikad ne bih nosila. Ponavljam – sad znam bolje. Ipak ih neću obući opet dok me nužda ne natjera. 😀
Ona se pobrinula da imam svoj tanjir, svoj pribor za jelo i svoje mjesto pod tendom. I zato joj hvala.
Negdje oko nekoliko kiša je odlučila da se malo smiluje i prestane padati. Mi smo to, prilično uspavani nakon odlične čorbe koju je moja Žena napravila, odlučili iskoristiti šetnjom, jer smo bili na divnom mjestu, pa je valjalo istražiti ga.
Ja, inače, samo u tim specijalnim prilikama odlučujem da glumim fotografa, pa sa sobom prtim svoj divni fotoaparat i foliram se da znam slikati. U tom šepurenju, u gumenim čizmama (koje su imale leopardski uzorak, da stvar bude još više ironična, jer nikad ne nosim te printove), zagazila sam u neki potočić i čučnula da kao nešto slikam. I tako umočim dupe u potok. Jej, how exciting!
Iste te gumene čizme su jako klizave, posebno na mokroj travi, na mokrim pločicama, na mokrom… I tako sam ja cijeli dan, kada sam silazila niz stepenice obložene pločicama, mislila na to i pazila kako hodam. Pri polasku nazad, malo sam se opustila i nisam razmišljala o svojim koracima dok sam silazila niz stepenice. U tom nerazmišljanju sam se, naravno, ali naravno, okliznula. Dočekala se rukama, u zapanjujućoj tišini, da ne uzbudim ostale, spasila dupe i kičmu i praaaavo se prepala.
Što me podsjeti na taj 1. maj 2007. godine kad sam se skotrljala niz stepenice, ali to je jedna druga priča koju neću pričat.
Iz toga sam, pak, izvukla bitne pouke – uvijek budi na oprezu, ne opuštaj se, i nikad nemoj nositi gumene čizme kada hodaš po mokroj travi ili mokrim pločicama.
Osim gafova i kiše i tako toga, svirala se gitara i pjevalo se i to je, pored moje Žene, bilo najljepše danas.
Eto.
Raspoloženje: Riblja čorba – Kada padne noć
Nepobitan dokaz o zločinu nad obećanjima datim sebi
Zeno zenice, drago mi je ako sam ti barem ja malo uljepsala dan… ono sto jest jest nije bila neka idila ali to je kriva kisa.. da je bilo ljepse stigle bi ti i ja i u spilju i svuuugdjee, sjedile u onom potoku ispod na kamicku prale ….. gumene cizme a ne u barama oink oink 🙂 Meni vala ne bi bilo ni pola lijepo da nije bilo tebe, you made me laaaugh 😀 I zato ti (a)more hvala 😀 :*
hahaha, oink, oink :***