Znaš, krenem, pa stanem, spava mi se i umorna sam. Daleko sam. Daleko sam od svega što me činilo bliskom tebi; probudila sam se jedno jutro i shvatila da sam daleko hiljadu emotivnih kilometara i više. Baš mi se oči sklapaju dok sjedim na mentalnoj klupi ispred perona broj neki, nisam ga zapamtila, i zamišljam da mi, kao u filmu, doktor za ljubav priča kako će tek nakon 15 godina da mi bude bolje. U procesu moram da se dvaput dobro isplačem, popijem šaku Deprozepama i da učinim još neke gadosti koje ne bih da izreknem.
Jedno drugo jutro ću da se probudim i da sve ugasim. Znam to. To jutro je toliko blizu da me plaši i čini tužnom; znaš, bojim se da te prebolim, šta ću onda? Toliko sam zaglibila u ovo sranje od emotivne podređenosti tebi, da mi se gadi i razmišljati o tome, a bojim se, baš se bojim. Šta ću kada ne budem imala koga da volim? Osjećam se kao neki dosadni lik u crno-bijelom filmu, sporedna uloga tuđeg života koji je isto tako dosadan. Ti si dosadan. Umaraš me. Umara me voljeti te. Spava mi se od ljubavi prema tebi.
Večeras sam uvila kosu i mirisala je isto kao prošle godine kad sam je uvijala za tebe. Mislim da je više neću uvijati, samo me stomak zaboli i povraća mi se. Čini mi, ljubavi, čini mi se da me prolaziš ko duboka rana koja je zarastala bez konaca. I ostaćeš u meni ko ožiljak kojeg ću skrivati odjećom, ne zato jer se stidim, nego zato što mi se nikome ne objašnjava odakle mi taj ožiljak.
Dosadio mi je u ovaj blog, i on me tako ljigavo i odvratno podsjeća na tebe. Tu sam te upoznala, tu ću te i ostaviti svim djevojčicama koje u tebi vide samo onoga koji ovdje jesi. I nijedna te ne zna kao ja. Nijedna te neće znati kao ja. Simpatično je bilo gledati kako ih oduševljavaš. Kad bi samo znale kako tužne oči imaš. Kad bi ti samo znao koliko sam voljela te tužne oči. Ironično je – u svojoj tuzi su me baš te oči učinile najsretnijom. Pitao si me jednom zašto te volim. Rekla sam ti da te volim zato što volim da te volim. Nisam ti rekla da te volim jer sam tako odlučila. Kao što sam sad odlučila da ustanem.
Mislim da sam sjedila na svojoj mentalnoj klupi sve ove mjesece jer sam se bojala ustati i oslušnuti prugu – voz neće doći. Poručivao je: Čekaj me, ja sigurno neću doći. Ali, meni se spava i umorna sam i vrijeme je da uzmem taksi, autobus ili tako nešto. Sve je bolje od čekanja pokvarenih vozova. Utrne dupe čekajući, pokisneš, ostariš, ogladniš, vidiš kako bržih prevoznih sredstava ima i skontaš da je sve bolje od jednog prugaša koji putuje prazan i jako je spor. Ja sam ugodan putnik, ali nemam više vremena za čekanje. Ću, ćuuu…
Raspoloženje: Negativ – Jutro posle dodira
