Pročitah večeras u nekom magazinu kako Ribe umiju da budu zajedljivo sarkastične kada su izazvane, te kako, iako im odgovara svaka vrsta humora, od uvredljivog do profinjenog, svoj obično koriste da prekriju neku drugu emociju, obično da sakriju da su povrijeđene, tužne, usamljene.
I čitam jednom, čitam dvaput, triput, i što više čitam isti tekst više mi ima smisla, jer u momentu osjetih kao da je neko opisao baš mene.
Na ovom blogu sam do prije nekih godinu dana, možda malo više, obično pisala o svojoj sreći. Tad sam već prevazišla onu fazu u kojoj sam kao tinejdžerka samo nešto kukala. Uglavnom.
Bila sam u finoj vezi i mislila sam da nema ništa van toga. Onda se desiše neke nepredviđene stvari i moj život dobi drugačiji oblik i smisao u samo godinu dana. Nevezano za temu, zaista 365 dana može da promijeni život za 360 stepeni.
Kad god bih i pomislila da sam pala u depresiju u tih godinu dana, odbijala sam to sebi priznati, jer depresivni ljudi nisu raspoloženi kao ja. No, depresivni ljudi su najčešće sami, mnogo spavaju, nemaju volje ni za čim i raspoloženi su samo kad nisu sami. Baš kao ja.
Bila depresivna ili ne, svakako sam postala tužna osoba, a to primjetiše i meni bliski ljudi.
No, krenuh da kažem kako mi je pisanje uvijek bila neka vrsta ispušnog ventila, jer osim toga što te neki ljudi ne slušaju, iako te čuju, najčešće neke ljude ne želiš smarati svojim problemima. Na blogu, ko čitao, ko ne čitao, meni to baš i nije bilo bitno. Da pišem dnevnik, smor mi je, a poneki savjet i komentar čovjeka ipak može da oraspoloži.
Međutim, ja sam ponovo u fazi kad bih samo kukala i patetisala. I meni je sasvim jasno da je ljudima to pegla čitati i da većina konta (kao i ja kad čitam blogove takvog tipa) kako je ovo neka sjebana tinejdžerka koja misli da joj život više nema smisla jer je on danas nije pogledao.
Ali, kod mene ipak nije tako. I nisam (više) tužna jer me on ne gleda. Tužna sam najviše što mi je neko drugi rekao da je shvatio da ja moju patnju (haha, čuj moju patnju) volim iskreno, kao dijete koje vidi samo dušu onoga koga voli, a da je to tako tužno, jer ja sam zakasnila i na onaj zadnji voz (svojom greškom, što boli još više), a moja patnja je davno nastavila sa svojim životom. I evo, vrhunska patetična izjava: Mislim da sam doživjela onu ljubav. A one ljubavi haman nikad ne traju. A na kraju, šta ja znam o životu i nesretnim ljubavima…
Ipak, ja to ne radim (ne blogopatetišem) tako često, jer se trudim da se vodim onom da je bilo kako je moralo biti. I da sve prođe, jer vrijeme je stari prijatelj, kaže Loša.
A onda kad to i uradim, ne očekujem razumijevanja i lažna obećanja, jer biće šta treba da bude.
Onda kad to uradim, izblogopatetišem se, očekujem samo da mi za jedan dan, za jednu priču, za jedan osjećaj bude lakše, jer sam ga sa srca skinula na papir (blog).
Što će reći na ono s početka posta… Morgana je vesela jer je tužna.
I jesam rekla da neće boljeti. I ne boli, samo ponekad.
I, Bože, kako mi se sad plače.
a nemoj plakati :$
Hebem mu misa :):*
mouse, ma neću… ko je vidio Hajru od plakanja 😛
Samo se malo u grlu steglo. 🙂
reb, ma hajde… sve bude i prođe 🙂 :*
e vidi sad, a ja mislio ti se uozbiljila…
Šta je reć? Hhahahhahah…gledaj, manje više svi smo jadni i patetični, neko prikriva uspješno, neko ne. Ne spominji zadnji voz, kad ih ispred tebe ima još mnogo…
A vrijeme…znaš..samo zmija i vrijeme ne idu unatrag, hbg…šta je bilo-bilo je, idemo dalje…
Ra, pa isto ko da ja nemam pravo ponekad bit i neozbiljna :p
patafta, i ja to dobro radim, u većini slučajeva. 😀
Jest vala, brzi vozovi prolaze stalno, samo ja počesto kasnim :p
Sviđa mi se izreka, idem ja dalje, to je sigurno. 🙂
Početak proljeća izvlači iz nas sva nezadovoljstva i sve nesigurnosti. Rekla bih – i treba tako. Isplači se, pa se umij i nasmiješi svojoj mladosti u ogledalu :o) / komentarisah ti onaj post o ženama, pa poviri ,o)) Ljubac :o)) /
Nadam se da je do proljeća, inače ga baš, baš volim. 🙂
Danas sam imala baš fin dan. 🙂
Odgovorila sam. :*
pa ja sam prvo zajeb napravila kad sam “uzela” ovaj nick, a majke mi nemam tendencije da se roknem (cisto iz protesta ponekad rado bih, da svi ostanu bez teksta, pa da ozivim i kazem: jesam vas!), iako moji pateticni postovi (ova ribica pise samo kad je sjebana il’ isfrustrirana, kad sam sretna tesko da imam kad dijelit to s drugima..) govore drugacije! elem ja te citam kadgod i kakogod..ponekad pozelim da vise pises o tome kako se osjecas, jer mi se ponekad cini da je moja tuga najtuznija i da brate pretjerujem u vapajima za necim..sta god to bilo..
raspisah se ja 🙂
hahaha, jes’ baš ti je depresivan nick :p
Ma pisala sam i ja, i pisala bih i ja, ali… em nekom bude drago što meni ništa nije drago, em nema ni potrebe da svako zna kako mi je, a zna me podosta blogera. 🙂
Svakom je njegova tuga natužnija. I svima drugima se čini da taj neko pretjeruje, a kad se i sam nađe u svojoj tuzi, pa to baš i nije tako.
Pisaću ja, ne mogu ja od toga pobjeći. Ako ne pišem u postu, pišem u naslovu ili dam pjesmom. Uvijek, u svakom slučaju, ja pokažem kako se osjećam 🙂
Kani se vozova…bolje dobro zakasnit, nego loše uraniti:) (ovu sam sam upravo smislio, hahahha..)
Jesi siguran? Hahahah 😀
Ako uraniš čekaš još malo, ako zakasniš možeš ko Hachiko čekat dok ne umreš (ako si blentav ili pas kao Hachiko :p)
Ribica si? Super..i ja sam…:-* Jel bio rodjendan? Da cestitam?
Jesam. 😀
Bio je 1.3. 🙂
Tebi?
8.3. 🙂 Sretan ti rodjendan!!!
Hvala i tebi. 😀
Znam još jednu djevojku koja je rođena 8.3., sigurno zanimljiv rođendan bude. 😀