Danas sam i sretna i tužna, divan osjećaj

Već neko vrijeme predosjećam nadolazak nekih promjena u mom životu. Ne bih znala reći o čemu se konkretno radi, samo osjećam da će nešto, uskoro, biti drugačije. Biće bolje drugačije. Može bit da sam namirisala proljeće koje je, ipak, daleko još skoro dva mjeseca, ali dobro je.

U skladu sa osjećajem već se odavno kanim da unesem neke bitne promjene u svoj život. Ustvari, možda je to osjećaj da će mi biti dobro kad ja uradim dobro za sebe, jer ništa ne pada s neba. Nemam plan na papiru, ali sam ga u glavi detaljno razradila i jedva čekam da počnem sa ispunjavanjem nekih željica.
Moram priznati da se pomalo bojim, jer ovaj put sam odlučila nositi se sa svojim željama i neizvjesnostima u vezi njih, odlučno, jako i idem do kraja sa ispunjenjem svake. Rekla bih da se bojim svoje volje koja je na momente jako izražena, ali često zna da mi pokaže srednji prst i kaže: "E, neću!" Slomiću joj taj prst, imam ja još volja u sebi.

Jučer je bio čudan dan, ali današnji dan je posebno čudan. Tih je, usporen, kao pred oluju. Kao pred ostvaranje mojih zamisli.
Sinoć sam, po ko zna koji put, shvatila o sebi činjenicu da mi vrlo malo vremena trebam da procijenim ljude (ne garantujem da sam uvijek u pravu) i da na osnovu te procjene u svojoj tintari kreiram prilično jasnu i određenu sliku o tim ljudima. Shvatila sam da nisam čvrstog karaktera, ali da se uvijek mogu poslužiti nekim drugim klinom da izbijem onaj što me žulja.
Shvatila sam da neke stvari kod sebe trebam mijenjati. Iako moja namjera nikad nije loša, neprestano šaljem ljudima neku poruku da sam hladna, nepristupačna i kučkasta, tako da moj pristup ljudima koje ne poznajem moram ublažiti, jer, evo teška srca priznajem, bezobrazna sam i drska, ali nikad zlonamjerna. Zaista, to dolazi iz dubine mene, ne razmišljam prije takvog nastupa.

Sve ovo mi je olakšalo čekanje promjena koje dolaze i ja čvrsto vjerujem da sam već odavno bolja osoba, a da ću u narednom periodu biti još samo bolja. Prema onima koji to zaslužuju i koje sam zakinula, jer koliko god ja to željela, nečiju glupost ne mogu, zaista, fizički, ne mogu uvijek da tolerišem.

Bitno mi je napomenuti kako osjećam da će me i ovdje biti sve rjeđe. Ne mislim nestajati i brisati blog, kao što mi je to nekad praksa bila, ali osim toga (i žao mi je što ovo kažem) što je sve manje dobrog materijala za čitanje i što moji favoriti sve rjeđe pišu, da bih se posvetila sebi i drugima onako kako je to najispravnije mislim da se od nekih navika i ovisnosti moram maknuti. A blogger.ba je pravi primjer moje ovisnosti iz toliko razloga.
Ipak, ne ronite suze, tu sam ja.

Puno vas ljubi vaša Morgana