Ima tih roditelja kojima su sve aktivnosti s djecom super lagane, nisu stresne, vole sve da rade s djecom i to tako i predstavljaju. Ja nisam jedan od tih roditelja, po njima sam možda i nemajka, jer nisu mi sve aktivnosti za djecu, odnosno, možda je bitno naglasiti – za djecu u paru.
Npr., evo maloprije hoćemo da pravimo sladoled. Ja inače ne volim kad mi se neko mota po kuhinji dok kuham, nije mi kuhanje s partnerom romantična aktivnost, ne znam se ponašati kad mi neko hoda oko mene, ja pođem da otvorim ladicu i uzmem kašiku, eto ti i nj, ja hoću da stavim nešto u frižider, on/a ispred frižidera… ma, samo mi se makni s puta, završit ću sve tri puta brže.
S djecom (dakle u množini, jer dijete 1 na 1 s roditeljom i dijete sa bratom/sestrom uz roditelja su dvoje različite djece i apsolutno se različito ponašaju, a pritome mislim da jedno dijete nasamo s roditeljima sluša 100x bolje)… dakle, s djecom je aktivnost kuhanja meni jedna posebna vrsta stresa, ne zato što će jedna nešto prosuti, dodati pogrešno, razbiti… to je tako nevažno i lako je ispraviti takve stvari. Stresno mi je zato što se uvijek posvađaju, bez obzira što ja podijelim zadatke i kažem ti ćeš ovo, a ti ono, one se uvijek posvađaju jer sam jednoj dala da miješa, a drugoj da sipa nešto, što nije ova miješala, hoće obje da sipaju, neee, neee, ja hoću da dodam keks, ali neee, ja sam htjela to, što si njoj dala to… Ne možeš spojiti dva dobra da svima valja i meni pritisak samo skoči i dođe mi da to samo skratim i što prije sama završim.
Kad je jedna od njih sama sa mnom… ma druga priča, sve može, jer sve što radi, radi ona sama.
Tako je i sa svime drugim. Ako negdje idem sa jednom od njih samo, to dijete tada bude zlatno, raspoloženo, surađuje, sve je priča, pjesma, dogovor. Čim su obje zajedno, pitanje je momenta kad će se posvađati jer sam jednu držala za lijevu ruku, a drugu za desnu ili kako da obje sjede do prozora u busu/tramvaju.
A ona imate te super roditelje koji uspijevaju da pomire obje strane i učine da svima bude po volji, sve jednako raspodijele, mada, vjerujte, svi roditelji SVE DIJELE JEDNAKO, roditelje kojima je kuhanje s dvoje ili više djece pjesma i zabava, putovanja nisu stresna jer se niko ne svađa, svi sve jedu, ne traže samo fonfrit (pomfrit po Banditinom) i piletinu i pizzu, nisu umorni i ne traže 1001 stvar.
Sladoled se hladi, na kraju je Bandita počela da jede keks i liže umućeno vrhnje prije nego što smo i završile i musava sišla sa kuhinje, dok je moja Kraljica i borac za pravdu, kao i uvijek, pokušavala da joj objasni da mora malo da ostavi i njoj.
Jesam li i ja nemajka jer jer su mi i sa jednim djetetom neke stvari bile stresne? 😆😂
I btw, Junior i sa 19 još uvijek voli samo nekoliko stvari da jede. Doduše, pored piletine, pomfrita i pizze, sad jede i sushi (?!), burgere i plodove more, a “bosansku” tjesteninu (puter, kajmak, vrhnje) bi mogao svaki dan jesti. I nekad i jede. ☺️
Hahah, ja bih rekla da smo mi majke, a one druge premajke 😂
Uf, slično kao i ja, isto sam bila strašno izbirljiva, mada ni sad mi nije mane, al djeca su posebna kategorija. Mada ta njegova bosanska tjestenina… 🤤
U pravu si, to su premajke. Pogotovo one koje svoje majčinstvo prikazuju iz pet različitih uglova na društvenim mrežama. ☺️
Svi ste vi super roditelji! Podrška za musavu djecu i roditelje pod stresom. Da nije vas, svijet bi bio dosadno mjesto! 😀