fangirl I have

Mislim da nema načina da napišem ovaj post, a da ne izgleda kao da se hvalim… mada bi neki rekli kako ja to svakako radim, ali šta koga briga šta neki kažu. Uglavnom, mislim da imam fangirl.

Ima ta jedna djevojka ovdje iz mog kraja, tačnije kraja gdje mi žive roditelji (jer ovo nije moje rodno mjesto) koja mi se uvijek radovala kad me vidi i uvijek je nešto bila oduševljena sa mnom i mojom pojavom. Malo je mlađa od mene, a počele su njene simpatije prema meni dosta davno, ima tome haman 15 godina, nekako u vrijeme kad sam počela izlaziti s jednim… ovdje. Pošto je ovo malo mjesto, odnosno više malih mjesta ublizu, ali svi iz tih mjesta se poznaju i svi smo izlazili na ista… mjesta, da… a naročito je bio popularan jedan internet klub (zvali smo ga samo Klub) gdje je često bila i kul muzika uživo, neki dnb, rock, uglavnom jedno okupljalište te alternativnije ekipe. Stvarno sam voljela tamo izlaziti, tamo sam dolazila čak i sa 15 godina, s prvim momkom i eto i 10ak godina poslije taj kafić je zadržao isti vibe. Trenutno ne znam kako je, jer nisam tamo izlazila, od tad, znači ima 15ak godina.

Ne znam sjeća li se iko od vas i je li vam poznat Rastock festival, on se održavao u blizini, tačno tako je i počeo kad sam ja imala 15-16 godina i trajao je do prije 6 godina, ako se dobro sjećam. Okupljao je neka stvarno zvučna i kul muzička imena, pored novih i neafirmisanih bendova i nije mi bilo dražeg razloga za provesti ljeto kući, stvarno sam tu stvarala neka od omiljenih sjećanja. Čak sam jedno ljeto nešto i volontirala za organizaciju, što mi je davalo dodatni razlog da svaki sat, svakog dana, dok je sve trajalo, provodim s tim ljudima.

Uglavnom, napravila sam malu digresiju, jer me i ta djevojka i čitav ovaj kraj, Klub, Generacija, Rastock podsjećaju na tih nekoliko godina kad sam se malo češće vraćala kući i s malo manje entuzijazma išla nazad u Sarajevo.
Ta djevojka, kad god bi me vidjela, razdragano mi je išla u susret i uvijek me pozdravljala kao najrođeniju, što ja u početku i nisam shvatala kao da sam joj nešto posebno draga i simpatična, nego mi je to bilo i pomalo čudno, jer nisam navikla da se djevojke tako oduševljavaju sa mnom. Naročito jer smo, naizgled, dva svijeta različita, ona prava girly girl, sve skupa sa šljokicama i cvijećem, a ja… pa eto, znamo kakva sam ja.

Kad sam prestala gotovo čitava ljeta provoditi kući, a time i prestala izlaziti u omiljeni Klub, jer kad prekineš s momkom kojeg svi znaju, prekineš i sa društvom kojeg oboje znate, tako sam i nju prestala viđati, mada smo uvijek imale kontakte na društvenim mrežama, istina bez neke komunikacije, kao i sa svima koje znaš onako, površno. S vremena na vrijeme mi je znala napisati ponešto, ali uvijek jednako oduševljeno kao i kad smo se sretale. Prošlo je toliko godina, i ona se udala, dobila dvije djevojčice i izgleda kao da vodi jedan baš lijep život, a kroz godine i društvene mreže sam i ja nju malo više upoznala i uvidjela da je jednostavno takva – topla, voli ljude, voli život, rado se javi i zrači nekom pozitivnom energijom u svakoj situaciji koju sam uspjela upratiti.

Večeras ja objavim neki story na IG, jedan od onih me, myself and I kad dolazi od nje malo poduža poruka koju sad ne mogu prenositi ovdje, ali kojom mi govori kako sam joj ostala u sjećanju, ja i moja energija i kako nikad nije mogla sakriti oduševljenje kad me sretne i kako misli da sam ostala ista, te kako će me pamtiti šta god radila i gdje god bila.

Eto, to je taj dio koji ne mogu prenijeti a da ne izgleda kao da se hvalim, međutim samo sam htjela zapisati i ja svoju zahvalnost (i da ipak malo naglasim da mi je nahranila ego) što me neko vidi takvim očima, a možda mi mrvu više znači što je to žena, i to kakva žena (fizički je kao model, doslovno, a ona se nešto vazda divila mome izgledu…), sad iz ove perspektive života i vremena.