Sinoć sam baš nešto loše spavala, ružno sam sanjala i to me budilo par puta usred noći, pa budem sretna što je samo san kad se probudim, mada se sad uopšte ne sjećam šta sam i koga sanjala, samo je bilo nešto što me nasekiralo.
Sanjala sam više snova, očito, jer jednog se sjećam. Na nekoj sam stanici, idem negdje i kofer sam spustila, ostavila kod nekog da nešto završim, ali kofer je trebao biti na sigurnom, u svakom slučaju. Da bi se ispostavilo, kad sam se vratila, da ga nema, neko ga je ukrao. I kažu mi ko je, neke žene koje preprodaju odjeću. A ja odglumim da idem kod njih da šta kupim, pa kad sam došla i prepoznala svoj otvoren kofer sa svojom odjećom, zgrabim onako sve skupa i krenem bježati. One nešto za mnom, ko svađale bi se, ali dalje se ne sjećam šta bi jer mi se tu san nekako prekida.
Za vikend mi je dolazila sestra s djecom i evo još se nisam pokrenula da stan vratim na stare postavke, koristim priliku što je i muž djecu izveo vani da odmorim, ofarbam se i malo upijam tišinu. Tačno sam se odvikla od male djece i svaka čast svima, ali moji živci i moja leđa ne bi preživjeli još beba i djece ispod 5 godina.
Jučer ručaju, a ovaj najmlađi, koji za koji dan puni dvije godine, zagrcnu se i samo pocrveni u licu i poče da hvata zrak, davi se dijete. Noge su mi se odsjekle, samo sam ga zgrabila i počela da primjenjujem Heimlichov zahvat, sestra od panike svu hranu prosula po podu, a i ja se ne sjećam ničega, osim da sam radila sve naučeno dok nije ispljuvao hranu. Poče jadan da plače i neće više da mi priđe, kasnije smo se smijale, rekoh garant misli da sam ga tukla. Tresla sam se narednih pola sata.
Sjetim se da mi se isto desilo i sa mojom E., isto tako imala manje od dvije godine, jela krušku i samo poče da grca i poplavi u licu. Ima tu valjda i nekog materinskog instinkta, jer u tim momentima ti mrak padne na oči, a opet nemaš kad da paničiš, sekunde su u pitanju. To mi je uvijek bio najveći strah kod djece, to davljenje. Zarast će i noga i ruka i glava kad padne i udari se, ali to davljenje hranom me baš plaši. Nek su živi i zdravi.
Sutra idem ovaj zub završavati, baš me neka nervoza pere.
https://www.sanovnik.org/snovi/sta-znaci-sanjati-kofer.html
E pa od svih radnji, mene ona najgora zapala 😭
Stvarno volim malu dječicu, baš su simpa, ali što ti veliš ne mogu ba moja leđa, držim malo bebče i hajd ti sine mami.Nešto razmišljam te naše nane su sve rano djecu dobile i dosta djece odhranile, valjda bila druga vremena, svaka im čast.Ne znam kako su uspjele bez svega ovog što mi danas imamo.
Kad mali od sestre odraste može pričati tetka mi život spasila🙂
A snovi, ne razmišljati previše.
I rano rađale i živjele u zajednici. Jeste život bio teži, ali djecu nisu odgajale same, radile su više druge poslove, djecu čuvale tetke, nene, starija djeca… barem ja to tako zamišljam, jer sam ja do treće godine života živjela u prizemlju kuće s roditeljima, a na spratu su bili nana, djed, amidža, tetka i svi su me oni čuvali.
Haha, srce moje, uplašio se i on.
A jest bila je zajednica pa se međusobno u svemu pomagali.Ja se ko dijete sjećam onih prela kad se i komšiluk sastane pa se ljušti kukuruz, komi se grah, pa na njivama jedni drugima pomagali, sad ništa.
Da, sjećam se i ja takvih večeri, danas su ljudi i na selima nekako više otuđeni.