Bologna e Milano

Pisala sam kako sam brinula oko odlaska i dolaska i prolaska na aerodrom u Bergamu i te moje brige su bile, pa… prilično opravdane. Let iz Sarajeva je u startu kasnio skoro dva sata, a onda kad sam sletjela u Bergamo, oni aparati za očitavanje pasoša po tom EES sistemu mi nisu htjeli očitati pasoš. Nije to ništa loše, samo su me uputili na manual control, što je zapravo pasoška kontrola gdje su svakako morali ići svi putnici, i ovi što su im aparati skenirali pasoše, a i ovi poput mene, kojima nisu. Tu sam u redu stajala oko sat vremena, jer je sve jako sporo, bilo je puno starijih ljudi koji nisu shvatali upute i ne razumiju strane jezike, ali srećom bus iz Bergama za Milano sam imala odmah, za 5 minuta, pa sam se sa prijateljicom na Milano Centrale stanici našla malo prije 16h. Da spomenem odmah kako je to najljepša stanica koju sam ikad vidjela. I unutra, ali s vanjske strane je zaista impresivna.

Plan je, zapravo, bio skroz drugačiji, da je sve prošlo kako treba, došla bih tri sata ranije, pa smo stoga odlučile uzeti brzi voz za Bolonju, koji vozi sat vremena, umjesto regularnog koji vozi tri sata, da barem tu uštedimo malo vremena i vidimo grad i prvi dan, kad već nismo uštedjele novac. Glava me zaboli kad pomislim na pare koje sam dala na taj voz… skuplji od avionske karte, ali, kao hajde, pokušat ćemo uštedjeti na nečemu drugom.

Smještaj nam je bio predivan, prilično dobro uvezan sa centrom grada, a Bolonja nas je obje oduševila, jedan prelijep, šarmantan grad sa obiljem fantastične hrane. Nismo imale neki plan šta želimo vidjeti, osim onog neizostavnog što bi svako trebao vidjeti kad dođe u Bolonju, poput glavnog trga Piazza Maggiore i Neptunove fontane, le Due Torri, bazilike svetog Petronija, Portico di San Luca, malu Veneciju, bolonjski Univerzitet, poznat kao najstariji u Evropi…

Blizu našeg smještaja našle smo jedan jedini halal restorančić gdje smo mogle probati njihov poznati ragu, mimo Italije poznat kao bolonjeze, ali kod njih taj termin ne postoji, tu vrstu sosa s mesom zovu jednostavno ragu (alla bolognese). I ne jedu ga sa špagetama nego sa tagliatellama. Možda im je još popularnije jelo tortellini u juhi i raznim umacima. Sladoledi su bez premca, tiramisu i pizza s mozzarellom da ne pričam…

Put do svetišta Madone di San Luca je must see u Bolonji. Sa vrha se prostire divan pogled na grad. Imale smo želju popeti se pješke, ali kažu da treba oko sat i po, sve uz brdo, pa smo na kraju uzele vozić do gore i nazad i mislim da je to bila dobra ideja jer i na taj način smo mogle svašta vidjeti usput, a dobiju se i slušalice za audio vodiča.

Nisam baš od putopisa, pa neka slike govore.

U Bolonji smo spavale dvije noći, a onda smo krenule za Milano, isto na dvije noći. Imale smo ambicije otići i na jezero Como, ali bilo je premalo vremena, vidjela sam da su velike gužve na vozovima za Como, kao i za trajekte, pa mi se nije dalo gubiti jedan dan i u tome, a onda ne vidiš ništa konkretno niti u jednom mjestu.
Kako rekoh, prvi utisak iz Milana na mene je ostavila centralna stanica koja stvarno oduzima dah. Imale smo smještaj na 2 minute od stanice što se na kraju ispostavilo kao super stvar jer smo dosta koristile metro i autobus, a opet smo, i pored toga, prelazile po 20 hiljada koraka dnevno.

Najljepši dio ovog puta mi je bio taj što nismo imale neki određeni plan, obišle smo neke glavne znamenitosti, neizostavni Duomo čija se ljepota ne može riječima opisati, galeriju Vittorio Emanuele, naravno, Sforzesco dvorac, Breru, Navigli, park Sempione i Kapiju Mira, Bosco Verticale gdje smo ležale na travi i sunčale se, spomenik Leonardu Da Vinciju i još mnogo toga. Ispred Duomo katedrale naišle smo na proteste za Palestinu gdje su nam rekli da tu mirno stoje svaki dan već deset mjeseci.

Milano je, po meni, nepravedno potcijenjen i nisam zaista imala velika očekivanja jer su svi govorili da se tamo nema šta vidjeti. A meni se baš nekako svidio, jako je zelen, stambene zgrade imaju sve redom prekrasne balkone, pune cvijeća i zelenila. Baš sam uživala dok smo tako hodale tim ulicama, jele sladolede i pastu i pizze, ispijale pića od limuna i upijale sunce na predivnih 25 stepeni koliko je bilo sva četiri dana u Italiji.
Najbolji gelato u mom životu pojela sam u Milanu u gelateriji Vero i ako vas put kada tamo nanese, sjetite me se i otiđite na sladoled vašeg života. Bit ćete mi zahvalni.

Zadnju noć smo odličile otići u kino da pogledamo Project Hail Mary i to je isto bilo jedno zanimljivo iskustvo u, također, najljepšem kinu u kojem sam bila. Film je ispunio očekivanja, znaju oni koji su ga pogledali, a i doživjeti Milano u ponoć radnim danom, u povratku iz kina, je isto tako bio doživljaj za sebe.

Nisam se niti u jednom momentu osjećala nesigurno, ni u jednom gradu. Nije bilo ni neprijatnosti, ali smo imale jedan smiješan momenat. Nakon što smo pojele savršenu pizzu u Bolonji, ušle smo unutra da platimo, a prijateljica je odlučila da snima pizza majstore, koji su pravili pizze tu gdje ih svi mogu vidjeti. Pitali su nas odakle smo, a kad smo rekle da smo iz Bosne, lica su im se naglo objesila, što je nas navelo da se počnemo na sav glas smijati. Kaže prijateljica, pa zar vam se to više ne sviđamo, a oni samo spustiše glave i okrenuše se i ne htjedoše nam odgovoriti. Smijale smo se, čini mi se, pet minuta dok smo izlazile.

Upoznale smo nekoliko jako ljubaznih ljudi, koji su prijateljici nudili da proba njihov sladoled samo zato jer je pitala kakvog je okusa, simpatičnu djevojku koja je objašnjavala zašto u Italiji niko ne uzima napojnice, nekog starog slikara koji je bio i u Mostaru, a koji slika baš lijepe slike sa motivima letećih balona na svakoj…

Sve u svemu jedno nezaboravno iskustvo koje opet želim ponoviti s njom, svake godine u nekom drugom gradu.