ćataputa

Upotrijebi Senjorita ovu riječ u svom novom postu i automatski me podsjeti na rahmetli nenu, često je koristila tu riječ. Ja ni danas nisam sigurna u njeno značenje, zapravo, imam samo kontekst. Ona ju je koristila kada hoće da kaže da je nešto gotovo, riješeno, uz gestikulaciju rukama gdje dlanovima klizi jednim niz drugi. Kod Senjorite mi je kontekst drugačiji – kao da je htjela ovom rječju opisati neku smetnju. Baš ću pitati mamu sutra, mislim da ni njoj ta riječ nije strana. Inače, Senjorita i ja dolazimo iz istog kraja BiH, pa često koristimo slične izraze, naročito jer sam ja išla u srednju školu u njenom rodnom mjestu.

I dok sam tako razmišljala o rahmetli nensi i pokušavala u glavi prizvati kad i kako je govorila ćataputa, sjetila sam se kako je mnogo koristila i turcizme, vjerovatno kao i većina ljudi iz njenog vremena. Umrla je kad sam ja imala 13 godina, malo prije Nove 2000. godine, tek koji dan prije. Živjela je s nama kad se, nekoliko godina poslije rata, vratila iz Njemačke. Mene je pubertet žestoko drmao i sjećam se dobro da mi je sve išlo na živce. Sve mi je smetalo. Kako neko priča, kako jede, kako me gleda…
Nikad neću zaboraviti kako mi je jedne prilike rekla da zatvorim pendžerčić u kuhinji, a ja bila iznervirana time što izmišlja riječi samo da bi mene provocirala. Bila sam ubijeđena da me voli najmanje od svih unuka, jer sam bila 13. unuče po redu.
Jedne prilike sam prala suđe i kad sam završila, ostavila sam sve onako mokro, krpe neocijeđene, sudoper neobrisan… ne znam zašto mi je to neki core memory, ali se dobro sjećam da me naružila zbog toga i rekla da nakon pranja suđa uvijek sve fino posušim i obrišem iza sebe, kao da suđa nije ni bilo. Od tad, pa evo 26 godina na ovamo, imam isti problem ako neko drugi pere suđe… radim od tad isključivo tako kako me ona tad naučila.

Nena je bila tiha, ponosna, vrijedna, duhovita i pametna i uvijek je imala izrazito poštovanje prema mome ocu jer živi s nama, iako nikad nikome nije bila na teretu, štaviše, umnogome nam je svima olakšavala život tada. Umrla je u 77. godini od moždanog udara, sa tek pokojom sijedom dlakom koje su virile ispod marame iznad čela, a gustu, dugu, crnu pletenicu njene svilene kose mama je odrezala kad je, prije moždanog, oboljela i postalo je teško da održava kosu. Mama i sad čuva tu pletenicu. Imala je divan rukopis, pisala je pisanim slovima, a završila je samo 4 razreda. Svu svoju djecu je ohrabrivala da se školuju i upišu fakultet, a imala je sedmero svoje i troje djedove, koju je doveo sa sobom kad je oženio nenu, poslije smrti njegove prve supruge. Djed je umro kad je moja mama, najmlađa od svih, imala 10 godina, a nena je ostala sama sa desetero djece. Neki od njih već su odrasli, ali i dalje je uspjela da ih podigne sve gotovo sama i da ih školuje.

Kad je umrla dugo sam plakala za njom, osjećajući krivicu s godinama koje su prolazile, kako sam bivala starija i razumijevala i njeno ponašanje prema meni, a naročito moje, nepravedno, prema njoj. Pravdala sam samu sebe pubertetom i generalnim nerazumijevanjem prema svima, ali mi je uvijek ostao žal što nije poživjela još ili što ja nisam bila starija ili barem razumnija i više je slušala, grlila, ljubila… moja nensi, uvijek sa šakom bombona u dimijama ako naiđe neko dijete…