Tata i, imam osjećaj, čitava njegova strana porodice uvijek nešto odlažu odlazak doktoru, preispituju njihove upute, ne pridržavaju se terapija, pa shodno tome, rekla bih i da se boje doktora. Mislim, ko voli doktore, ali ta prevencija je uvijek pola zdravlja, a oni to kao da ne shvataju ili ih nije briga. Evo, konkretno moj tata.
Čovjek ima dijabetes, na inzulinu je, srčani je bolesnik s ugrađenim stentom i već je dva puta ležao u bolnici zbog, konretno, ta dva zdravstvena problema. Neko bi rekao da bi to bilo i više nego dovoljno da se čovjek uplaši malo i promijeni životne navike, ali ne i moj otac. Dva mjeseca drži se uputa, a onda opet po starom. Što bi ga neko i kontrolisao, on krišom jede slatkiše, puši i radi sve što ne bi smio, kao i rahmetli nena, majka mu, koja je govorila da hrana neće niz grlo ako nije malo masna.
Jučer je imao kontrolu kod kardiologa jer se nije dobro osjećao i zovem ga da ga pitam šta mu je doktorica rekla, kaže: ma ništa strašno, kaže da mi srce ponekad stane na 3-4 sekunde, vjerovatno utjecaj ovih prehlada, pa mi je promijenila terapiju, ali nisam još išao po nove lijekove… vidjeću ovih dana.
Vidjet će!
Kaže, ma služit će me ovo srce dok sam živ. I crče sam sebi od smijeha. Nažalost, svi moji, mamini i sestrini napori da ga malo dozovemo da se počne više brinuti o sebi kratkotrajni su ili se na njih ogluši.
A meni nekako dođem da zaplačem, ko dijete roditelja uvijek se nadaš da će to vrijeme kad su odlasci doktorima sve češći i kad su ozbiljne bolesti sve učestalije doći mnogo, mnogo kasnije… možda i nikad. I nikad nisi spreman na te situacije i vijesti koje od doktora donesu.
Ma i tata i nana rahmetli su legende. ☺️ A legende imaju neka svoja pravila i ne možeš ti tu puno promijeniti dok se oni sami ne osvijeste. A znam da ti je teško.
Moj tata je potpuna suprotnost—on za svaku stvar ide ljekaru i odlično prati svaku uputu i terapiju. I sami ljekari su konstatovali da ne bi preživio dvije vrlo opasne epizode da nije na vrijeme reagovao i da je neka vrsta medicinskog čuda.
Pa zanimljivo kako ljude poput njih često i zaobiđje puno problema, ko neka sreća da ih prati, ali nije uvijek pravilo.
Lijepo mi je što je tvoj tata savjestan i što brine o sebi. Eto vidiš kako se to pokazalo ispravnim, svaka mu čast 🙂