Sramotno ili ne, ali nisam nikad čitala Orhana Pamuka, međutim pogledala sam nedavno ekranizaciju njegovog Muzeja nevinosti na Netflixu. Na stranu taj dio priče o društvenim klasama i društvu koje je formalno moderno, a mentalno još vrlo tradicionalno, a smješteno je u 70tim godinama prošlog stoljeća, pomalo me zatekao taj opis opsesivne ljubavi između tek punoljetne djevojke i muškarca od 30 godina. Ne da je to nešto neobično i nešto što se nikad ne dešava, nego koliko može da dovede do nesklada u razmišljanju, ponašanju, naročito kad je ljubav opsesivna tako da se muškarcu gleda kroz prste zbog njegovog manjka kontrole nad sobom, a jedna 18godišnjakinja ima nevidljivi zadatak da misli na posljedice i čuva čast porodice koja je, tada, još zavisila od njenog ponašanja. Brak je još uvijek bio društveni ugovor, a žene nisu imale zaštitu koju su imali muškarci i bogati i utjecajni. Glasine su imale razorne posljedice, jer je ideal žene bio neupadljiv, tih i pristojan.
Kemal i njegova nezdrava opsesija ostavljaju baš jak utisak na čitaoca/gledaoca, a mene je, recimo, nervirao.
Možda bih, da sam knjigu pročitala dok sam bila mlađa, idealizirala takvu ljubav, baš kao Füsun, koja nije u stanju da prepozna Kemalovo toksično ponašanje do momenta kad shvata da zaista vodi dvostruki život i dok je roditelji, fizički, ne odvoje od njega. Prva ljubav, zabranjena, skrivena, ima sve elemente nezasitog uzbuđenja koje traži još i još…
Također, da sam knjigu pročitala prije nego što sam bila u Istanbulu, otišla bih vjerovatno i posjetiti pravi Muzej nevinosti koji je Pamuk dao napraviti uporedo s pisanjem knjige. On predstavlja fizičku verziju romana, sjećanje pretvoreno u prostor i dvije verzije iste umjetnosti, jedna u riječima, a druga u predmetima.
Tipično turski, priča ima tragičan kraj, jer svaka prava ljubav ne doživljava vrhunac u sreći i mirnom životu, zar ne? Naravno, i u tom kraju žena je ispala nepromišljena, nerazumna, ona koja nije u stanju da oprosti sve njegove slabosti koje su im oduzele prilike za sreću u godinama prije.
Ni ja Pamuka nisam nešto naročito čitala, ali sad vidjeh da ima ta serija i kod nas na Netflixu. Baš da nešto pogledam dok saburam sa još jednom prehladom.
dobra je tako za malo odmoriti, nije naporna, samo se nemoj nervirati ko ja haha
Želim ti brz oporavak, nadam se da ćeš uskoro biti bolje ❤️
Ja sam davno nekad počela citati “Zovem se Crveno”, i nisam nikad završila jer mi nije sjela.
Od njihovih serija sam pogledala The Gift i počela Shahmaran, i to je to. Ne nogu ja te drame.
volim ja drame u nekim fazama života, zapravo mi to dođe ko razbibriga i da se malo opustim i u obliku serije je taman, ne znam da li bih se mogla knjizi baš posvetiti. Ali hajde rekoh da vidim, znam da mu inače svi hvale knjige, pa da bar ovako vidim o čemu je riječ.
Mogu i ja drame iz istog razloga 😅, no mislila sam na turske drame.
Turske serije ne gledam, ali filmova ima baš dobrih, a dugo sam im se opirala. Jedino što im je skoro svima zajedničko je tragičan kraj 😅
Možda će zvučati pogrešno ali obrazovanje je veoma bitno u percepciji ljubavnih odnosa. Čitala sam knjigu ali baš nekad davno, nije mi se svidjela nikako. Malo sam pogledala i seriju i nije čak ni previše detaljno prikazano koliko je on zaluđen njome, on se samozadovoljava dirajući stvari koje su ostale poslije nje. Bolesno. Drugo što ona nikad nije prikazana kao osoba, mi ništa o njoj ne znamo, mi sve vrijeme pratimo njega i kako se on “jadan” osjeća. Mi ne znamo šta ona radi kad nije s njim. Totalno je operisan od emocionalne povezanosti sa obje žene s kojima je. On neće niti razumije niti pokušava da razumije u kakvim su pozicijama one obje. On je šovinističko đubre i svako ko vidi ovu priču kao ljubavnu ima problem zglavom.
Meni je čak i Pamuk ovdje upitan – ja razumijem da je odličan marketinški trik otvoriti muzej kao nastavak romana i da ljudi koji vole roman dođu posjetiti muzej, ali ko voli ovaj roman? Ko vidi ovu priču kao ljubavnu, romantičnu, i da ciljano ode u muzej misleći ah koja ljubav, a ono ni Lj od ljubavi nema i on, autor, to glorifikuje? Ne znam, možda trebam istražiti šta on zapravo misli o tom muzeju, koja je svrha istog jer ovako fokusira se na pogrešno.
Kako god bilo, žena ispašta – ta ostavljena i ta što pogine. Odvratan koncept.
pa ne znam ko zdrave pameti i zdravog rasuđivanja može misliti da je ono normalno, zato kažem možda bih kao mlađa to drugačije posmatrala jer i Fusun je tu, faktički, dijete i apsolutno je nesvjesna koliko je sve to pogrešno, naročito jer je i ona ponesena i zaluđena hormonima i tim adrenalinom koji je nosio jedan takav odnos. Da, on jeste centralni lik, on i njegovi osjećaji i ponašanje, a ona je samo “predmet” požude i tako je i prikazana.
U Muzej bih ipak otišla, ja ne mislim da je oda ljubavi nego preslika romana, da se možda jasnije percipira Kemalovo stanje i odnos prema Fusun, a opet ne znam ja kako je bilo u 70tim i da li je tako nešto tada zaista bilo prihvatljivo i smatramo za normalno. Njemu čak i zaručnica i majka govore da to što on radi i osjeća nije ljubav, nego opsesija, tako da se kroz priču zapravo i provlači ta istina. Nisam ja to doživjela kao neko idealiziranje i uzvišenu ljubav.
S druge strane ko kome može reći šta je ljubav? Nemamo pravo definisati ničije osjećaje samo prema onome što mi smatramo da je ispravno.
Nisam htjela baš ići u detalje s analizom, jer možda će neko htjeti da pogleda, pa valjda im neće tvoj komentar na kraju biti spoiler.
Evo me opet. ☺️
Ja sam vidjela spoiler, ali ništa strašno jer se moglo pretpostaviti.
Ne znam, utisci su mi podijeljeni. S jedne strane, although disturbing, sama priča kao priča i nije loša. Teško je odvažiti se da protagonista u isto vrijeme bude i antagonista (kao što je, recimo, slučaj u Nabokovoj Loliti) jer i kao čitaoci i kao gledatelji, mi lakše prihvatamo glavne likove koji su dobri i vrijedni divljenja. To očito ovdje nije slučaj i sviđa mi se taj Pamukov odabir koji nije konvencionalan.
S druge strane, mnogo toga u samoj priči mi se ne sviđa. Puno je klišeja — od nekih očitih naznaka da će sve završiti tragično, do stilskih figura koje nisu nimalo suptilne (evociranje suncokreta, leptira, pas na kraju).
Imam sad želju da pročitam Call Me Red pa da vidim da li su te neke stvari koje mi se jesu ili nisu dopale u seriji do pisca ili do ekranizacije.
Dobro si ti to baš uvidjela samo iz trailera. Mada oni odaju baš puno, pa ih ja izbjegavam i gledati. Ja se nisam pokajala što sam pogledala seriju, priča je takva kakva jeste, trebamo nekad da vidimo i ono s čime se ne slažemo.