bućkuriš

Najbolja stvar koju sam jednom, sasvim slučajno, uključila je no disturb mode na mobitelu poslije 22h. To slučajno mi se svidjelo, pa se pretvorilo u namjerno. Mislim, čaprkam ja još uvijek po telefonu i u ta doba, ali ne iskaču nikakve notifikacije i ne osjećam grižnju savjesti ako sam vidjela nečiju poruku, a nisam odgovorila, jer ovako ih i ne vidim.
Inače, mene živu pojede kad vidim da je neko pisao, a ja nemam kuveta odgovarati, pa to kao stoji, a ja ne mogu da stoji, a ne priča mi se… I need help.
Razmišljam da pomjerim granicu na 21h, pa 20h, mislim da je to razumno vrijeme da budeš nedostupan za druge.

****

Jučer objavim story u nekom outfitu, zapravo ništa drugačije nego inače, ako se ja pitam, tako izgledam većinu dana, ali iz nekog razloga sam ljude podsjetila na neka davnija vremena, čak iz škole, pa su mi se javljali da mi kažu kako se ništa nisam promijenila, ima li još Rock Teatra i da sam 10 mlađa, a da sam opet ja… i ti fazoni. Nije da ne laska, mada mislim da je to do toga kako se čovjek osjeća u onome što nosi i kako, samim time, i zrači. Ja se osjećam i zračim samopouzdanije, jer nakon nekih godina i pokušaja da malo omekšam svoj izgled, shvatila sam da sve to nisam bila ja. Ovo jesam ja. I sa 17, i 25 i 38. Još malo 38.
Pitam se nekad ima li neki kodeks kojih bih trebala da znam i pratim sa evo, skoro, 39 godina, a onda se sjetim jednog videa gdje lik leži na sred nekog prolaza i ljudi sasvim nonšalantno prolaze pored njega, vjerovatno se pitajući šta mu je i da li je normalan, ali u suštini svako nastavi svojim putem bez da zastane i išta mu kaže, što samo dokazuje da su ljudi uvijek i najviše zaokupirani sami sobom i da ćemo im napustiti misli onog trena kad im napustimo vidno polje, pa je stoga najpametnije živjeti po samo svojim aršinima, jer nobody gives a fuck.

****

Izluđuje me uspavljivanje djece, tačnije Bandite, jer u vrtiću mora da spava, a onda je navečer prava patnja dijete uspavati, jer kome bi se spavalo prije ko zna kojih doba ako preko dana odvališ skoro dva sata. A ja bih kao da zadržimo neku rutinu odlaska u krevet u 21h što je, sve češće, jako težak zadatak. Pa se onda valjamo i ubjeđujemo u krevetu po sat vremena, ja nemalo puta zaspim prije nje, pa se probudim ko da me nešto pregazilo, jer moraš ustati, oprati se pred spavanje, a u tome se razbudiš i… da ne objašnjavam dalje. Nisam naspavana.

U neka doba me uhvati i huja pa povisim glas na nju, isfrustrirana tim istim obrascima svaku, bogovjetnu noć, a ona mi sinoć, onako iz čista mira veli: Ti si baš dobra mama i spusti me na zemlju i postidi jedna petogodišnjakinja, dok sam gutala knedlu da ne zaplačem od dječije dobrote, iskrenosti i zahvalnosti prema tome.

Gledam ih onda kako spavaju, jer tada su mi nekako najmilije, mislim da svi roditelji znaju o čemu pričam. Moja E. spava isto kao ja, s rukama iznad glave, a samu sebe sam uhvatila nekoliko puta da spavam tako, odnosno probudim se usred noći na leđima i s rukama iznad glave, iako nešto ne volim spavati (svjesno) u tom položaju, barem ne uspavljivati se, jer me uhvati neki strah da ću imati paralizu sna. Čitala sam negdje da se najčešće dešava kad se spava na leđima.
U noćima kada spavam u komadu, a to je obično kad djeca nisu kod kuće, znam se probuditi u istom položaju u kojem sam i legla, sva utrnuta. I mogu zaspati samo na desnom boku, mada mi uvijek treba nekoliko minuta da ležim na lijevom, dok se ne uljuljkam u san i uvijek, bez izuzetka i bez obzira na godišnje doba i temperaturu, stopala mi moraju viriti ispod pokrivača, a pokrivač navučen preko glave tako da mi viri samo lice.

*****

Izbjegavala sam da donosim ikakve novogodišnje rezolucije jer ja se stvarno toga ne pridržavam, kad znam da nešto moram odmah mi to teže pada. Ipak, neki dan sam odlučila da počnem pisati neki, kao, dnevnik zahvalnosti, čisto da bih imala uvid u svoju svakodnevnicu i da bih bolje primjećivala sve dobro i lijepo što me okružuje, jer ponekad imam problem s tim. Više se fokusiram na negativno, a onda me to izjeda iznutra, čini me nervoznom i ljutom, pa se ne osjećam dobro i upadnem tako u jedan začarani ciklus mrzovolje, a dnevnik je jeftiniji od terapeuta, pa da probam ovako. Naravno da pišem svaki drugi dan, jer zaboravim svaki dan, ali možda mi i uđe u naviku. Isto tako bih voljela imati neki hobi, evo započela sam tri knjige, precijenila sam se, znam, a razmišljam da se posvetim i učenju kaligrafije, jer mi se to uvijek sviđalo. Da slikam i bojim… ma sve ja imam spremno i zamišljeno, samo da nađem volju i otisnem se u to. Odoh čitati knjigu…