Ne pričamo… pa, mislim da će ovog ljeta biti 4, možda i 5 godina, nisam više sigurna. Pisala sam o tome, prekinula sam taj odnos, ne bih ga više mogla nazvati ni prijateljstvom, jer nisam se osjećala kao prijateljica niti sam nju tako doživljavala, dugo prije toga već. Na nekoj je, kao, bitnoj poziciji sada u Vladi, pa mi je znala iskočiti na Klixu, to je sve što znam o njoj.
Koliko mi je bilo teško, jer smo se poznavale od 15. godine, toliko mi je laknulo jer više nisam morala razmišljati o tome šta ću reći, kako ću to reći, hoće li se svaki moj korak analizirati pod lupom. Sva ta njena opravdavanja da su prijatelji samo brutalno iskreni i da tako treba biti dok me u pozadini toga uvijek vrijeđala kroz zajedljive komentare, doveli su do toga da sam jednog popodneva, dok smo bile na ručku i kad sam vidjela da sam se počela tresti od njenih komentara, samo ustala od stola i bez komentara je napustila. Bukvalno se nisam okrenula i nikad više nismo progovorile ni riječ. Ne znam da li sam ikada, ikog u životu tako prekrižila.
Da sam ostala, sigurna sam da bih počela vikati i plakati i drsko je vrijeđati, jer sam osjećala da počinje izvlačiti ono najgore iz mene. Nisam nikad đubre prema ljudima, sve ono što bih im rekla u lice ponavljam u glavi, vrtim taj film dok me ne umori, ali da sam ostala 5 minuta duže tu, sigurna sam da bih postala sve ono od čega bježim.
Preko sestre sam prošle godine saznala da joj je umrla mama. Ostala je sama, nema braće i sestara, a s ocem nema gotovo nikakav kontakt. U momentu kad sam saznala za vijest malo mi je srce potonulo, bilo mi je žao. Znala sam joj majku dobro, spavala sam kod njih toliko puta. Ali, ta njena ista majka… ne mogu za tu ženu reći ništa lijepo jer je iskoristila sve što je mogla izvući od tog odnosa mene i te bivše drugarice (kako me ona zvala), čak mi je i roditelje uvukla u neke ružne relacije i… mogu samo reći da joj halalim, ali nisam mogla zaboraviti. Oca sam vidjela da plače dvaput, prvi put kad mu je umro mlađi brat i drugi put je plakao zbog mene i nepravde koju su mi učinile, odnosno njena mama. I nisam to godinama spominjala toj drugarici, mada sada vjerujem da je sve znala. Onog dana kad sam morala spomenuti bila je uplakana i, kao, šokirana, ali na tome je i ostalo. Ništa se nije učinilo da se to ispravi. I opet sam ja bila pod njenom lupom.
Od momenta kad sam saznala za smrt majke joj, pa do danas, sjetim je se češće nego što mi je drago. Pitam se jesam li se trebala javiti da izrazim saučešće, a šta bi i njoj to značilo, a i od mene bi bilo usiljeno i reda radi. No, jesam li trebala? Izraziti saučešće i ponuditi joj svoje prisustvo? Ne bi joj ništa značilo, a mene bi opet počelo jesti iznutra, kao svih godina prije toga i zaista me guši pomisao da se vraćam nečemu iz čega sam tako teško izašla. Mislim da me jede zbog moje savjesti, jer je nisam smirila, moja savjest nije čista jer imam osjećaj da nisam rekla sve šta sam trebala. A onda pomislim kako meni, u sličnoj situaciji, sigurno ne bi trebala ona niti bih željela da mi se javlja, pa tako stavim tačku na tu priču.
Večeras, dok sam listala galeriju slika u mobitelu, iskoči mi slika njenog sina i moje starije kćerke, nisam očito sve obrisala. I po ko zna koji put vrtim taj film, tu vezu iz koje sam izašla na mnogo teži način nego iz bilo jedne romantične, a koja mi je ostavila tako gorak okus u ustima.
“i kad sam vidjela da sam se počela tresti od njenih komentara, samo ustala od stola i bez komentara je napustila”
Ti si definicija gospoDŽe. Za školske udžbenike je ova situacija i tvoje ponašanje u datom momentu i sve do sada. Naklon do poda, ženo, kraljice. 🙌🏻
Hvala ti, uradila sam kako su ko u tom momentu tijelo i srce nalagali i biće da sam dobro odlučila ✨
Ti si jedna kulturna i fino odgojena osoba.
E, pa hvala ti, Niki.
Dobro si se izvukla iz toga. I mislim da si donijela dobar i ispravan zaključak na kraju.
Nadam se i ja, osjećam da je dobro.
Uhhh… daleko joj kuća
Tačno tako.
Ah ta toksična prijateljstva. I ja sam imala jedno takvo. Prodisala sam kada smo prekinule odnos. I tek sam kasnije uvidjela koliko je negativno utjecala na moje samopouzdanje. Slažem se s Laurom, dobro si postupila.
Nismo ni svjesni koliko nas ispijaju i koliko nam enegije troše ti neki ljudi, dok nam ne odu iz života.
Peče te savjest ne jer si trebala nesto uradit, nego jer si dobra osoba.
Ne otvaraj to ponovo, bolje ti je bez toga u zivotu.
Hvala, imenjakinjo, definitivno pod ključ, a ključ u rijeku.
A na kraju će ti priznati da je bila ljubomorna na tebe. Zbog nečega ti je zavidjela. I to je nešto što je tebi sasvim prirodno, čim ne možeš da shvatiš o čemu se radilo.
Mislim da bi moglo biti to kad se prisjetim nekih komentara i načina na koji su izrečeni. Tim je gore što je to nešto oko čega ja i ne razmišljam inače, a nju je toliko zaokupljalo…
Čak ti je, možda, i nevažno to što nju kod tebe fascinira.
Mozda sam gruba, ali ja bi takve zene a i muskarce mlatila svaki dan.I nemoj se bojat takvih osoba, jebi je.
Ma ne bojim se, daleko joj kuća od moje bila. Da sam barem i prije to shvatila.
Tačka.
I ostavi je tamo gdje jeste.
Baš tako, nema se tu šta više vraćati, valjda mi jednom i iz glave izađe.