The way you clouding up the expectation…

Ne znam odakle bih krenula s pričom o našem zdravstvu. Još sam prilično sigurna da sam ja od onih sretnih koji nisu osjetili sve nedostatke sistema, a ovo sinoć mi je bilo treći put da ostajem u bolnici.

Što bih i opravdala osoblje, medicinsko i pomoćno, jer ja stvarno nisam naišla na nesusretljive ljude za vrijeme svojih boravaka tamo (osim jednog neprijatnog doktora i jedne, dvije sestre), znam da im uslovi u kojima rade dodatno otežavaju posao i to ne znam ko i čime može da opravda. Da krenem od najbanalnije stvari, wc-a, koji je u konkretnom slučaju sinoć imao vrata koja se ne mogu zaključati, pa ni do kraja zatvoriti. Toalet papir? Šta je to?
Stvari su ‘uređene’ tako da se nađeš u situaciji da si zahvalan što u sobi, koju dijele 4 majke i 4 djeteta, imaš neku spužvu na podu na koju se, po dogovoru, malo ispružite, da ne provedeš baš apsolutno sve vrijeme boravka na tvrdoj, plastičnoj, škripavoj stolici.
Pedijatrijska klinika je puna bolesne djece i kad sam konačno oko ponoći uspjela dohvatiti se spužve, nakon 20 min me probudila vriska djeteta kojem stavljaju braunilu. U tome sestra ulazi u sobu ko grom, pali svjetla i budi svu, teškom mukom, uspavanu djecu, a ja sam na spužvu dupe spustila ponovo tek jutros, oko 11h.
Zaspala sam nekad oko 3h i probudila se nakon pola sata s utrnulim licem koje je bilo naslonjeno na metalnu šipku kreveta. Bilo je situacija da nisam spavala po 24h ili duže, ali ne sjećam se da me dugo šta slomilo tako kao ta stolica.

Doktorice i sestre nisu nesusretljive koliko su preoterećene količinom posla i vjerujem, zbog toga, nervozni i često ubrzani i šturi, iako to ne bi trebalo biti opravdavajuće. I situacije kao što su te gdje dijete bodu devet puta jer ne mogu da nađu venu i stave braunilu, a kasnije i kad stave to ne bude dobro, pa ih vade iz natečene dječije noge i bodu ponovo, navode me da se zapitam i o stručnosti. Moju su kćerku boli dva puta, krv su vadili iz istog prstića također dvaputa, što nažalost nisam skontala, inače bih reagovala. Prvi pokušaj stavljanja braunile je bio neuspješan, ali mi nije jasno čemu ono rovljenje iglom po dječijoj ruci, ako vidiš da nema krvi, nećeš je iskopati ko lopatom. A znam kako to boli i smeta, imala sam ih i ja. I djeca su zlatna šta sve prođu na tom putu oporavka. Zamišljam samo kako li je djeci i majkama koje se bore sa ozbiljnim bolestima, koji u bolnici provode dane, sedmice, mjesece, sa iglama koje ne vade iz tijela. Ta misao te natjera da stisneš zube i isključiš iz glave da ti guzica i tijelo trnu na neudobnoj stolici. Majke koje duže leže u bolničkim sobama krevet dobiju preko štele ili se, u nekim slučajevima, mogu stisnuti uz djecu, ali kad doktori nisu tu.

Kada sam ležala u bolnici za vrijeme obje trudnoće po 7-10 dana, imala sam priliku da se već tad uvjerim u sve nedostatke zdravstvenog sistema, krenuvši od hrane koja je sve samo ne prilagođena pacijentima, naročito s dijagnozama. Ja sam imala gestacijski šećer u jednoj trudnoći, a za doručak sam dobijala šnitu bijelog, pekarskog hljeba i salame, hrenovke…
Wc koji se raspada, poderana posteljina na kojoj su krvave porodilje znale ležati satima i satima, bez mogućnosti da same ustane i operu se i dočekaju čistu posteljinu.

Kad se već vrtim oko teme ležanja u bolnici za vrijeme trudnoće i poroda, sjećam se doktora koji me pregledao prije poroda, pa na pitanje koliko sam otvorena, jer smatram da imam pravo na sve informacije o svom tijelu, rekao dovoljno i poslao me u salu (morala sam usput da sama nosim torbe sa stvarima dok sestra ide ispred mene i govori mi da požurim), da mi daju drip i da me babica ‘ručno otvara’, doslovno tako… rukom mi probija vodenjak i prouzrokuje bol kakvu nisam osjetila ni tokom trudova, a niti prilikom izgona bebe. Čupala sam ogradu na krevetu i mrak mi je pao na oči dok sam vrištala, da bi me samo nekoliko minuta kasnije ‘tjerale’ da se sama, tako bolna i krvava i u trudovima penjem na sto na kojem ću roditi, izmorena i s njihovim nalijeganjem na moj stomak.
Obrok poslije poroda? Ako možeš tako izrezana do kuhinje, jest ćeš. Ako ne možeš, pa sestro mila, što si ostajala trudna. Taj sam put izgubila toliko krvi da sam se sljedeće jutro onesvijestila na putu do kuhinje. Cimerke su me digle, vratile u krevet, a doktor je rekao da ću ostati koji dan ako mi se manta. Ma rekoh, ne, dobro sam, misleći kako ću se sigurno prije oporaviti kod kuće.

A onda s druge strane imate Zapad i bolnice u svijetu, gdje otac skupa s majkom dobije krevet i zajedničku sobu, pitaju majku koju muziku želi da sluša dok rađa, koje mirisne svijeće da joj zapale i koje metode poroda ona bira. Kod nas žene još uvijek uče da je epidural za pičkice (pun not intended) i da nisi rodila ako te nisu poderali i iskasapili.

Još jedna zanimljiva stvar je kako u Sarajevu, od Doma zdravlja do Doma zdravlja ovisi kako će riješiti određeni administrativni problem, kao što je slanje uputnice za ležanje na elektronsku knjižicu. Dok je moj DZ to riješio očas posla, i za mene i za dijete, bez ikakve frke, podizanja tonova i sve u roku i sa razumijevanjem, tri majke koje su bile sa mnom u sobi naišle su na izvjesne probleme. Jednoj DZ traži da ona fizički donese potvrdu na prijemu na kliniku (mind you, tu je s jednogodišnjim djetetom koje ne može ostaviti, a ne može biti ni otpuštena dok njen DZ ne pošalje uputnicu), drugoj kažu da joj trebaju dvije uputnice, jedna za nju od njenog doktora, druga za dijete čiji dispanzer nikako ne može da dobije, a treća je iz Breze i za nju važe skroz druga pravila. Jedan kanton, jedan grad, tri općine ko tri svijeta.

Da ne bi bilo baš sve skroz glatko, jutros kad su javili da će nas pustiti kažu da javimo muževima da dođu po nas (odmah). Oni došli, kaže čekajte sad potpise za otpusna pisma i ne znamo kad će šefovi, zaduženi za potpise, doći. Došli su dva sata kasnije. Mala bandita je dobro, već pravi rusvaj. Ja ću biti, samo da se najedem i naspavam.