Sastala mi se ‘ekipica’ iz srednje škole večeras, povodom one godišnjice mature oko koje sam se omišljala da li da idem. Na kraju sam i zaboravila da je to baš večeras, dok nisu počeli slati slike sa okupljanja na grupu.
A sretnem nedavno u gradu jednog druga iz razreda, pravo smo dobri bili, on, još jedan prijatelj, koji je večeras na godišnjici, moja tadašnja bestie i ja. Vazda sjedili blizu na časovima i zezali se. Bili su, stvarno, jedina raja s kojom sam uvijek mogla da se družim i s kojima je uvijek bilo zabavno. Kaže, neće ni on ići na godišnjicu, sliježe ramenima i govori, ma šta ću, znaš i sama… a rekoh, znam.
I stvarno, gledam te ljude, neću slagati ako kažem da im se barem trećini ne sjećam ni imena (ovima iz drugih odjeljenja). Međutim, na slici mog razreda stoji jedan lik i ja nikako, ali nikako ne mogu da skontam ko je on i kako se zove i da li je stvarno išao sa mnom u razred. Da li je moguće da su se neki ljudi toliko fizički promijenili? Ili je to što ni u školi nismo imali neku interakciju? Oboje valjda.
Svjesna sam da zvučim pomalo pretenciozno dok pišem o ovome, mada se ne osjećam tako. Ali, ne mogu se oteti utisku da ne bih pripadala tamo, kao što sam imala osjećaj kroz cijelo školovanje, osim u društvu tih par prijatelja, da nikad nisam pripadala tom kolektivu ni tada.
S druge strane, ona prkosna i zločesta u meni bi voljela da se pojavila na godišnjici večeras samo zbog one maturske večeri, kad su me, na zaprepaštenje školskih ljepotica, proglasili kraljicom mature, jer sam bila totalni hit. Jedna gotičarka, darkerica, uvijek u crnom i uvijek, naizgled, nepristupačna, pokupila je sve simpatije i glasove večeri, kad sam se pojavila u svojoj prekrasnoj bordo haljini, u korzetu, sa tilom i rukavicama iznad laktova. Bez imalo skromnosti, bila sam stvarno i samoj sebi predivna, a to nikako nije leglo popularnim curama, pa je bilo i suza i ogovaranja, i što sam kasnije čula, svakakvih priča o meni i tokom sve te četiri godine, pa mi nekako bi drago što tome dođe kraj i čemu bih se onda večeras vraćala? Ne dijelimo nikakvu zajedničku priču ni interese.
Kad sam krenula down the memory lane, sjećam se kako sam gotovo tokom sve te četiri godine bila zaljubljena u jednog malog s minđušom u uhu, bio mi je tiha patnja, kao što je njemu bila neka mala, plava i znala sam da nikad od nas neće biti ništa. Nisam doduše nikako bila njegov tip, a znao je da mi se sviđa, pa je ne znam zbog čega (sad pretpostavljam da sam mu bila neki izazov), krajem prvog razreda, me pozvao u šetnju i na kraju te šetnje me poljubio. Bio je to moj prvi poljubac. Tek pred kraj 1. razreda srednje. Rekao mi je tada da nikad ne bi pomislio da se nisam ranije ljubila, a ja na sedmom nebu, što zbog poljupca, prvog, s njim, što zbog komplimenta da se znam ljubiti. I to je bilo to. On je nastavio da, neuspjelo, ganja malu plavu, a ja sam nastojala da ga zaboravim, i jesam, pred kraj školovanja.
Te maturske večeri sam i njemu bila totalni hit i iznenađenje pa mi priđe da me pita za ples i kaže kako divno izgledam. Ništa mi u, dotadašnjem životu, nije bilo slađe odbiti.
Srela sam ga još jednom poslije, kad su bile one poplave, 2014., dok sam čekala na stanici ove neke vrijedne studente i mlade Sarajlije da me pokupe i voze mojoj drugoj kući. Ja, puna krivice, što baš u tom momentu, idem s jednog divnog putovanja, dok se ostali grcaju u blatu i gubicima, stojim s koferom, a on prilazi, sav ozaren i pomalo propao, onako kako propadnu svi oni srednjoškolski ljepotani. Prilazi da mi još jednom pomazi ego i popravi sliku o samoj sebi i govori kako izgledam svjetski i kako se on dobro sjeća kad smo poslije šetnje sjedili na željezničkoj stanici i ljubili se. Ja sam se nezgodno nasmijala, nisam ustvari znala šta da mu odgovorim na to. Pita me što ne dolazim u grad, ne viđa me nikako otkako smo završili školu i zove me da navratim ponekad, na kafu. Ma važi, rekoh, samo da si se sjetio jedno 8-9 godina prije.
Taman tako, kako sam se osjećala tog maja 2014., osjećam se u vezi svih tih ljudi i svih tih godina u školi. Mislim, nije sad da je to bio neki fijasko, naprotiv, znam da sam ljudima bila zanimljiva, ali nisam se baš osjećala voljelo i naročito prihvaćeno. Maturska večer mi dokazuje da je to velikim dijelom bilo i zbog izgleda, a ja mislim da me taj moj izgled čuvao kojekakvih budala i loših društava. Ovo vam je ona klasična priča o neshvaćenoj tinejdžerki i, kao, ožiljcima koje je to neshvatanje ostavilo. Ožiljcima ili gorčini i kompleksima, tu je to negdje. Sreća, na faksu se sve to lijepo sredilo.
Ma, svi znamo da bi bila glavna da si otišla.🙌🏻😱
Haha, ma neočekivana skroz 😂
Čudno je da i naše škole u nekim manjim ili večim gradovima nisu ostale “imune” na taj klišej popularnih društava, klanova u razredima i onih otpadnika, geekova. Gotovo po uzoru na američke škole i filmove. Iako je možda to samo u ljudskoj prirodi.
Jmam sličnu priču, popularna društva i oni kojima nikad nisam pripadala. Drago mi je da si uspjela pokazati svima na maturskoj večeri i uspjela odnijet titulu kraljice. A i svaka čast na takvoj maštovitoj kreaciji i haljini koja nije bila ista kao kod sviju.
Što se tiče proslava matura. Ja bih možda i otišla na to da živim bliže i da su se okolnosti posložile. Ali je ove godine to vodila jedna “umišljena” koja je svačije prijedloge izignorirala i dogovorila da se nađu samo kad pojedini mogu doć, što je ispalo totalno glupo. Mislim si, ne vežu me loši osjećaji za njih, svejedno sam to prebrodila, ali mi sastanak s njima nije prioritet, mozda neke sljedeće okrugle godišnjice.
Nije to možda baš onako izraženo kao na filmovima, ali definitivno je bilo klanova. Nisam ja nikad patila da im pripadam, do kraja škole nisam ni znala koliko sam im bila antipatična, haha, ali znaš kad osjetiš da nisi uvijek dobrodošao.
Pa i meni je bilo dosta daleko i organizacijski nezgodno, što kažeš da je bliže možda bih se i pojavila na koji sat, ali na kraju su ostali zaista samo oni s kojima nisam imala nikakvog kontakta, pa nije mi nešto ni žao.
Hvala ti ☺️
Mladja ja bi patila da se druzi sa srednjoskolskom tobom 😁
Hahah, a da znaš da jesam bila uzor za furku nekim mlađim curama. Ja sam inače bila baš vesela i druželjubiva, samo nisam tako izgledala 😂
Vidiš kako zanimljivo. Uvijek sam društvo iz baletske birala kao bliže, a bilo nas je mnogo manje i slavili smo maturu odvojeno od drugih škola.
Izgleda da su manje grupe mnogo kohezivnije.
Pomalo mi je žao što si odlučila da ne odeš na godišnjicu. Ja na svoju nisam mogla otići zbog organizacije i obaveza u to vrijeme, jer je bila u drugoj državi. Dobro, nas je baš malo, pa se na jednom mjestu brzo i neobavezno okupimo ako se potrefi da u isto vrijeme boravimo na istom mjestu, jer smo rasuti po svijetu.
Mislim da bi, možda, stekla nove, zanimljive i drugačije uvide bar o nekim ljudima, godinama nakon☺️
Pa i ja sam jučer zapravo imala goste, jer smo slavili kćerkin rođendan, ali da sam zaista htjela ići, sigurno bih se uspjela reorganizovati.
U pravu si za ovo zadnje, ljudi se mijenjaju, naravno da su se mnoge stvari prerasle, samo gledam sinoć snimke i videa i razmišljam kako ne znam gdje bih sjela i s kim bih pričala. Možda je bilo 2 ili 3 ljudi s kojima bih imala šta razmijeniti, ali 20 godina se nismo vidjeli… za 5 će se opet sastati, pa možda mi se bude išlo tada.
Meni je bilo interesantno kod tih nekih grupica što nakon 15 godina ista grupica priča o potpuno istom ko da nije prošlo 15 godina… tek šta se meni, saznaću od grupice, izdešavalo u tih 15 godina, oooj ne bih ni znala da ih nije…
E i ja sam imala osjećaj da bi tako bilo, na slikama su se formirali u grupe tačno kako su se i u školi družili 😆
Ja tu srednju zovem četverogodišnjom sjednicom Doma naroda… ja uopste nisam imala neke društvene probleme, meni su naprosto svi bili dosadni, iako sam se na prvi pogled sa svima druzila i slagala, ono niko ne bi rekao da sam se drugačije osjećala… i onda odem na to druženje iz kurtoazije, svi mi se obradovali, ja ih se više od 70 posto uopste ne sjećam. Grozno!
Hahah, odličan opis i približno kako sam se i ja osjećala 😁
Ja ne znam da li je i bila godišnjica, a i ako jeste, nisam se vjerovatno previše zanimala jer bih iskopala tu informaciju kako-tako.
U izobilju ih ima koji su ogovarali jedni druge, a ližu se kad su licem okrenuti. Ne mogu tog pretvaranja, a ni prepotencije iskreno…
Uglavnom, srednja škola mi je onako miraž, fakultet je već učio korak po korak kako sazrijeti i igrati u svom filmu 😄
Fakultet kao zlatno doba ✨
Ma koliko god me zanima šta ima i ko je gdje, toliko ne mogu upravo toga o čemu pričaš.
Vjeruj imam jednu prijateljicu iz srednje koja mi je zlata vrijedna, sve ostalo je pokazalo svoje pravo lice, a na faksu se nauci valjda covjek isfiltrirati socijalno okruženje, pa je puno lakše odagnati ko jw prijatelj, a ko poznanik 😄
Ali, lijepo je opet što si imala priliku vidjeti ljude, pa čak i one koji baš i nisu miljenici 🤣
U srednjoj smo realno i djeca, svašta prolazi, godine donose iskustvo i taj filter. Ja sam do prije 4 godine imala prijateljicu iz srednje i onda smo prekinule prijateljstvo, jer ljudi uvijek mogu pokazati pravo lice. Tako da sad nemam nikakav kontakt ni s kim iz škole, osim par njih na FB 😂
Samopouzdanje često dolazi ne kad te drugi konačno primijete, nego kad shvatiš da ti njihovo mišljenje više nije presudno.
Tako je Bo, kad sam postala svjesna svoje vrijednosti bez tuđe validacije, spoznala sam da mi nisu ni do koljena 🤣
Šalim se malo, ali sad me zaista ne dotiču tuđa mišljenja, dođe to valjda s godinama i super mi je.
Meni si ti iz srednje super cool, mislim da je bit bila što si uvijek znala koliko vrijediš
Hvala, Undine. Nisam uvijek znala svoju vrijednost, ali nisam dala drugima da mi je umanje, pa kad sam i sumnjala u sebe, drugi to nisu znali. Sad ne sumnjam 😂