Ima možda i 10 godina kako nisam napisala nešto inspirativno, fino, od srca… ne nužno iskreno, iskrena sam u svemu što napišem, ali onako otvoreno, da ogolim dušu, jer nije to više mjesto, a možda ni vrijeme. Svelo mi se na tokove svakodnevnice, nasumičnih misli, postao mi je blog mjesto gdje se malo ispušem jer mi treba.
Evo, večeras bih se svađala, zbog jednog članka na jednom portalu, ali ako se krenem svađati, počet ću i plakati, a neću da plačem jer neću dobiti utjehu, jer neću uvijek da ja budem ta koja tjera mak na konac zbog, ko biva, svoje tvrdoglavosti. To me najviše i ljuti i ujedno žalosti jer moram da dokazujem i borim se da objasim ono što smatram da je na meni sasvim jasno, jer jasno i govorim. Ne znam kako uvijek ispadnem negativac u raspravama. Ne znam se svađati, ne podnosim da mi se ne da doći do riječi i da me se ne sluša. Onda vičem i suze same krenu i tresem se i udarala bih, a to nikad ne radim, samo vidim sebe kako činim ono što zatomljujem. I obično samo napustim prostoriju. Ne želim da me se sluša samo kroz afirmaciju primljenih tonova, hoću da me se čuje i razumije. Jebo ga i PMS, neću ni da je to opravdanje za sve, a ako i jest, znam efikasan način da ga se uguši – stisni me jako i ne puštaj me i pusti me da plačem, ako moram. I daj mi sladoled.

I onda dođem ovdje da napišem koju, da pustim paru što se skuplja u meni, zviždala bih ko lokomotiva, samo da znam da će me čuti. A ne mogu ni to, jer nisam više samo Morgana, sad sam Morgana sa slikom i likom i ličnošću, za šta sam sama kriva, još od 2009.
Eto, ne znam, odoh u kupatilo malo pustiti vodu…