Jako mi je teško osvrnuti se na proteklu godinu. Niz događaja koji su je obilježili počeli su upravo u januaru. Završiše se sada, u decembru. Skoro cijela godina bila je u znaku jednog… ili jedne stvari.
Kako sam sklona bespotrebnim, dubokim analizama koje ne donose ništa dobro, nego samo skraćuju živce i donose puno sjete, ipak odlučih da se, ovako napismeno, pozdravim sa 2010.
Bila je to emotivno naporna godina za mene. Donosila sam pogrešne odluke cijele godine, a one su me koštale mnogo. Bilo bi čak i dobro da su koštale samo mene. Naravno da nisu, pa mi samim tim težina protekle godine još više pritišće ramena. Slagala bih kad bih rekla da sam sada dobro i da sam sve ostavila iz sebe. Pustila sam, ali još je tu, iza leđa mi, ponekad me potapše po ramenu i podsjeti na sve mjesece iza mene.
Ko je ikada povrijedio nekoga, znaće da je to mnogo veći teret od povređivanja samog sebe.
Nije da nisam nailazila na razumijevanje, ali ipak se usuđujem reći da je malo ko zaista shvatao šta znači kad se emotivni život odrazi na sve ostale aspekte. Na fakultet, socijalni život, odnos sa roditeljima, odnos sa samim sobom.
Da umijem sebi objasniti zašto sam odbijala uhvatiti se za ruke spasa koje su mi se tokom godine pružale, mislim da bih bila daleko ispred situacije u kojoj se nalazim sada. Ali nemam objašnjenja, neke stvari sam radila mehanički, bez razmišljanja, srčano, pod pritiskom i… nije bilo dobro. Međutim, bila sam sebična, bila sam uplašena, bila sam tvrdoglava i slijepa i zaista ne mogu nikoga kriviti za stanje koje me snašlo. Razumijem, sada, na kraju, da sam se istinski pokajala i da sam naučila lekciju zlata vrijednu.
Razumijem sada, kad znam da se prošlost ne može ispraviti i promijeniti da imam pravo ići dalje, pametnija za jedno (loše) iskustvo. Razumijem da imam pravo da žalim, jer nisam satkana samo od razuma. Ali isto tako razumijem da su neke stvari ljepše kad su u prošlosti i da bi bilo pogrešno vući ih preko praga.
Razumijem sada da je uvijek bilo do mene, uvijek će biti do mene, razumijem ono što su mi godinu dana govorili – niko neće donijeti odluku za mene, to moram uraditi sama.
Jesam li?
Mislim da, konačno, jesam.
Novi januar će biti pametniji.
A novogodišnja odluka?
Ne misliti previše unaprijed i vjerovati instinktima.
joj upravu si…vrijeme je za to 😀
morat cu i ja sumirati sve 😀
samo dok se držiš toga 🙂
zanimljiva analiza
ali ces se ti drzati zakljucaka k'o i nase vijece ministara :p
hahahaha, mislim da sam odgovornija od njih 😀
Ti i odluke, hahahahahhahahahahahhahahahahahahhahahaha :DDD
BTW, u naslovu ispod ti fali slovo 😛
Ko se zadnji smije, zna se kako se smije, hahahahaha 😀
Uostalom, nije mi odluka teška 😀
Joj, šta ona gleda… :p
Znaš da to mene nervira 😉
Upoznala si menee.. ima da ti zivot sada bude divan krasan i milion puta bolji nego prethodni period :D:))))))))))))*.
Lujko, ispravljeno, cjepidlako. Nervira i mene 😀
Venero, hahaha, nisam te još upoznala, upoznala 😀
Ali ako obećavaš… moram ti vjerovati 😀
Ti poranila…ja cu to tradicionalno 31.
Ali shvatam napisano, i zelim da trezvenije postupas iduce godine :*
Morala sam, putujem 29. 🙂
Hvala, da znaš da hoću! 🙂 :*
iskreno Sumiranje sam već uradio i bez obzira što je godina bila teška mislim da sam zacrtano ostvario ili jedan dio još uvijek ostvarujem. Emocije su dobra stvar, ali ponekad znaju zaustaviti cijeli život, i to nemožemo kontrolisati.
Godina unaprijed je dobra ali pomaže i improvizovanju.
Naučiti biti dosljedan sebi, teška, ali korisna lekcija.
Emocije se onda ne mogu kontrolisati, ali ih možemo “imati na oku”.
Istina 🙂
I tako živiti punim plućima