Zabavno mi je na blogu ovih dana, valjda sto sam i malo vise ukljucena nego inace. Ne pamtim kad sam napisala vise postova zaredom u nekoliko dana, niti kad sam cesce bila ulogovana pa ostavljala komentare. Mada, ima to svoje i lose strane, barem kada o sebi pricam.
Blogger me nekad, sad vec mozda i prije 10 godina, uvlacio u svoja bespuca, pa sam sve ovdje dozivljavala mnogo licnije, iako su sa starom platformom i odnosi bili blizi i licniji.
Sad nemam ni vremena ni zelje da budem dio toga na taj nacin, ali evo zareda se po nekoliko dana, pa bude zanimljivo ulaziti svako malo da vidim sta ste napisali, odgovorili… Ovo je jedan mikrosvemir koji prkosi vremenu i napretku ostalih mreza.
Nego, htjedoh reci i da sam primjetila kako se teme na blogovima pretacu iz jedne u drugu. Kao da jedni druge inspirisemo temama i pisemo o njima svako iz svog ugla. Ko neke opsirne debate i komentari u vidu postova.
Tako me inspirisase Boemcilo i Vasi temama o ljubomori, narocito Vasionka koja rece da zena ne treba biti ljubomorna u vezi, barem ne pokazivati to.
Ja sam (bila) ljubomorna, ali ako cu pravdati sebe i govoriti iz ugla kako sebe vidim, mislim da to nije bilo nikad pretjerano i bolesno da je islo do toga da mi neko na to mora ukazivati. Vise sam onako samu sebe jela i znala sam imati neke zajedljive komentare ako bih osjetila da sam ljubomorna.
Opet, osim mozda za 1-2 osobe za koje se ispostavilo, nakon veze, da sam s razlogom bila ljubomorna, nisam ni bila s nekim budaletinama, bili su to sve fini i dragi momci.
Medjutim, sve dok nisam upoznala muza, nisam nikad imala taj potpuni osjecaj spokoja, bez straha da mi mozda ipak radi nesto iza ledja. Za ostale, cak i ako su bili ok, uvijek je tu bio neki glas koji mi je govorio da se nikad ne opustim bas skroz.
Jedan od razloga sto sam se udala za njega je i taj osjecaj koji mi pruza. Ta sigurnost, spokoj i smiraj duse. I zbog toga nisam ljubomorna u ovoj vezi, braku, jer mi nista iznutra (a ni izvana) ne govori da moram biti na oprezu. Niti imam zelju i potrebu da mimo nas trazim dopunu bilo kakvog osjecaja. Sto nije uvijek bio slucaj u ranijim vezama.
Samoj (nasoj) vezi sam pristupila lezerno, tako sam osjecala, a tako sam mu odmah na pocetku i rekla, da necu dramu, necu zavlacanje, necu prenemaganje; hajmo se druziti, pa kako bude islo. Ako ijedno od nas osjeti da ne ide, kazemo i adios. Nakon prethodnih drama stvarno vise nisam imala snage i zivaca, sebi sam rekla da cu prije biti sama nego ubjedjivati nekoga u razloge zasto bismo trebali biti zajedno. I sto je najbitnije, stvarno sam to mislila.
Slozio se i nakon mjesec dana veze rekao da bi me ozenio. ? Vjencali smo se ipak nakon skoro 2 godine veze.
Sto, u sustini, zaista potvrdjuje Vasionkine (mudre) rijeci, dajte slobodu drugima, ali je trazite i za sebe. Ukoliko postoji uzajamno postovanje, a i privlacnost prije svega, to nije tesko i nece vam nikakav glas unutra govoriti da ceprkate po necijem telefonu i igrate se privatnih detektiva.
Sto na kraju opet kaze da je sve to moguce ako naidjete na sebi ravnoga. A da biste naisli na sebi ravnoga, morate poravniti. Sta da kazem, mudrosti da una povera, piccola ragazza ricca.
Fino si ovo složila. Čak i pedagoški, rekla bih, iz svoga iskustva, što je, vjerujem, dragocjeno za djevojke koje će tek iskusiti ono što smo iskusile ti i ja.
Ljubomora je osjećaj, mnogi je ljudi, gotovo svi, imaju u ovom ili onom intenzitetu, da se ne lažemo. No, također da se ne lažemo, a to se nedovoljno obrađuje kao tema, ljubomora je prisutnija u nekim kulturama i tradicijama, kao da se protežira poput neke bizarne svetosti. Uzmimo Južnu Ameriku ili Indiju, pa to je kulturološki dovedeno do patologije. Ni mi nismo daleko.
Kada se svemu tome pripoji ono što je kod nas proglašeno za djevojačku svetu vrlinu – apsolutni ili gotovo apsolutni izostanak praktičnog iskustva u vezama i ozbiljnijim ljubavnim kontaktima sa suprotnim spolom pred konačan korak (brak), dobijamo šta dobijamo. Žao mi je zbog toga i mislim da zaista činimo društveni zločin prema mladim ženama: kulturološki im uskraćujemo bazično znanje i iskustvo pred ostvarenje onoga što je u životu svake žene najvažnije – porodica, potomstvo, brak.
Puno nas kosta ta nasa tradicija i strah od toga sta ce neko reci. Uskracuje nas za mnoga iskustva, a i ako se neko odvazi biti drugaciji i izvan okvira, krije se i potacije biva ono sto zeli.
Tako je i ta ljubomora prihvacena kao normalan dio svakog odnosa, a niti je normalno, a jos manje lijepo zivjeti s tim u sebi.
da citiram ženu od jednog mi rođaka u mene: “jorganom bi ih pokrila što se sikiram da će on šta uradit” ?
eh da mi je ova pamet bila i prije 10 godina hahahah
Hahah, e tacno tako, da sam ovu pamet imala prije, koga bih ja sve imala u saci ?
Mislim da je uzrok ljubomore često duboki osjećaj nesigurnosti. Moguće da nas je nešto u ranom djetinjstvu povrijedilo pa onda sad primjenjujemo isti obrazac na sljedeće ljubavne veze. A sad kako smo u nekim vezama ljubomorni, a u drugim nismo, to je možda zbog toga dali nam neka osoba potpuno paše ili ne,a možda je i do odluke, neću biti ljubomorna i gotovo.
Sigurno si u pravu, ima tu mnogo od onoga sto nosimo iz odnosa sa porodicom i generalno kako nas okolina oblikuje.
Mislim da je bas tako i do partnera i osjecaja koji ti pruza. Ok, odlucim necu biti ljubomorna i praviti scene ako me magarci, ali sigurno ne bih ni nijemo posmatrala.
Danas je jako teško naći pravog partnera.
Ali bas jeste. Zahvalna sam na muzu i porodici kakvu imam, nije ni to vise lako odrzati.
Potpisujem.
Ne bih svoje osjećaje zvala ljubomorom, nego osjećaj koji se javlja duboko u meni da nesto ne štima. I 100% nije štimalo.
Sad imam osjećaj mira i spokoja, partnera meni ravnog. I to je to.
E, to je ono o cemu pricam. Sretni smo mi koji to imamo.