Nisam znala koliko mrzim igračke, stepenice, sarajevske, pretrpane autima i ishandrene, trotoare dok nisam dobila dijete. Neodgojeni ljudi koji ne znaju za pojam prednosti majki s kolicima, a da ne pričam za prednost invalida, vazda su me živcirali. Sad još više. Sad se sa takvima hladno posvađam.
Doktori koji zakazuju termine u 10h, pa se pojave dva sata kasnije, dok čekaonica vrvi uplakanom, bolesnom djecom i nervoznim roditeljima, priča su za sebe.
Sve što nisam voljela dok sam bila bez djeteta, sada s djetetom ne volim još više.
Ali, zato mnogo toga što sam ranije voljela sama, s djetetom volim više. Što ne znači da ne bih otišla iz ove rupe čim bi mi se pružila prilika.
9 thoughts on “…”
Komentariši
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
Nije zlato sve sto sija…imaju ljudi svugdje losih iskustava, mada tu svakako jeste tesko.
tako je u Sarajevo, isto tako je kao primjer ovdje u Oslu.Iskustva su relativna.
Pa šo ne odete neđe?
Sreca, naravno da ima, mnogo je i do nas samih, ali svjesni smo svi situacije u BiH.
Slience, ja bih se radije zalila u Oslu, nego u Sarajevu ?
Tramvaj, nije se jos pruzila dovoljno dobra prilika 🙂
Ih, pa neće to nikad doći tako. Isto ko što ljudi čekaju dobre uslove da dobiju dijete ili započnu vlastiti posao. Ili bilo šta rizično. Što ti je ovdje bolje, to će ti se činiti proporcionalno lošija prilika tamo. 🙂
Predivno Sarajevo :)))
Nekada je problem i u nama…društvo je negativno, problemi su svugdje i još glorifikacija bijesa s onim “ko je upravu” ne vjerujem da vodi dalje… Nama je dobro, taman kako smo zaslužili…
Agentu, vise na slikama, nego uzivo 🙂
Mejica, naravno da je problem u nama, niko nista ne radi, svi kukaju. Zato nece biti bolje niti dobro sve dok se to ne promijeni, a sumnjam nesto da ce ikad. Grohnuli smo kao drustvo i ljudska bica.
Valjda nam je to priroda … i ovdje se nakukamo iz različitih razloga – grupna psihoterapija , kontam ! Mi smo se većinom samo od umora predali … sve zombika do zombike… Svi smo mi oni 😀