Ja često morim kako bih voljela ići negdje vani da živim. Čuj, VANI. Jer ovdje, “unutra”, guši ova malograđanština, tijesna je ova (pot)kupljena država i svima nam tamo, vani, djeluje ljepše. A i šire, što figurativno, što doslovno. Bila sam prošle sedmice u Beču; tako je prostran da čovjek prodiše samo kad ga s prozora gleda.
Mnogi moji poznanici i prijatelji su otišli za tim širinama, pa kad krenu da kukaju kako bi se vratili, huja me uhvati, jer sve imam osjećaj da bih ja, da odem, bila sretna što sam pobjegla iz okova zaostalosti i lopovluka ovog trokutića Evrope, da se nikad ne bih osvrnula.
A onda krenem da razmišljam šta i ko bi mi sve trebao da rahat odem. Moj muž, roditelji, sestra (koja je već “vani”), pokoji prijatelji… i dođem do svih tih razloga zašto onima koji su otišli srce vene za ovim što su ostavili, koliko god šugavo i ružno bilo. Jer ostavili su u svemu tome ono svoje najdraže i najljepše, od čega se nikad ne može rastati mirna srca.
Gledam sestru, koja je u Beču, kako se bori da tamo i ostane. Ko ne bi, neke stvari koje su njima banalne i usputne, nama su luksuz i čudimo im se kao djeca. Kada neko spomene platu od 2000 eura, ja pomislim kako vjerovatno nikad tolike pare neću držati u rukama, zaradivši ih ovdje, a tamo je to “normalna” plata.
Ali, gledam tu istu sestru s kakvom sjetom i bolom na licu svaki put odlazi odavdje, kada dođe u posjetu. Gledam je kako se prilagođava stranom mentalitetu, ljudima koji ne razmišljaju kao mi, ne brinu iste brige, koje ne vesele iste stvari, ne dišu kao mi… Gledam je kako joj je skoro svaki dan borba da ostvari sebe u stranom svijetu, a koliko je ujedno boli što nema barem komad onoga što je ovdje u njoj i uz nju raslo skoro 25 godina. Što nema malo mame i tate, malo mene, malo te topline koju svako ima samo kod svoje kuće.
Gledam je kako joj je lijepo, ima svijet pred sobom, ima kulturu, ima prostora da širi vidike, da uvećava znanja i umnožava poznanstva. A onda, kad sam krenula kući, jedno tri-četiri puta mi kaže kako joj je žao što idem, kako joj je bilo lijepo, kako će sada ostajati sama po cijele dane, jer pored sve ljepote koju pruža to “vani”, nisam mogla da ne osjetim tu njenu usamljenost kada je ostala iza mene. I baš mi je nešto teško bilo, a opet sam jedva čekala da se vratim u toplinu svog doma i u njegov zagrljaj.
I hajde budi pametan…
11 comments » Write a comment
Komentariši
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
Ja se preselila s jednog kraja iste drzave na drugi, pa se osjecam drugacijom zbog naglaska, a i nacina razmisljanja. Ne smijem ni pomislit sta bi tek bilo da odem “vani”.
same story je s mnom.. tako je kako je..ovdje norvezani ne vole strance, ne volim ni ja njih, poslala bih ti avionsku kartu za ovu utopiju, da se odmoris na kratko..pa se vrati nazad 😛 😀
“malo te topline koju svako ima samo kod svoje kuće.”
Živim “vani” više od pola života, i mislim da nikad neću prestati da uzdišemo za mojom kućom…a ona je samo jedna…
Neš ti niđe. :p
Nego bil ti se ta sestra udavala?
Vrlo slicno i kod mene. I ja sam zelio da idem odavde. Evo neke su price i da cu kao i da idem. Ustvari skonto sam da mi se uopste na duzi period ne ide. Ide mi se samo kao turista 🙂
Ja sam vani vec 23 godine, sta da ti kazem, volim Bosnu ali ja ne bih mogla ni bez Finske. Morala bih zaviriti gdje je, kako su moji prijatelji, sta rade…
Ponekad imam osjecaj da zivim dupli zivot.
Covjek treba da uziva u drustvu sa sobom, pa mu nigdje biti lose.
Bas sam mislila da zapocnem pisanje o svom zivotu u Finskoj jer vidim da sve vise ljudi ima neke cudne predrasude o zapadu, o zivotu ljudi tamo, a i o nama samim.
Beč mi je jedan od najdražih, ako ne i najdraži grad koji sam posjetila. I to me sad hvata posebna nostalgija kako je jesen tu, jer sam ga baš i posjetila u jesen. I shvatam te. Sve je divno dok si negdje i bude ti malo i krivo kad se kući vraćaš, kao još bi ostao, ali valjda je to tako jer znaš da si tu svega nekoliko dana. Ali ni ja ne bih mogla otići zauvijek… Jedino da povedem sve ljude koje volim i sva mjesta koja mi uvijek izmame osmijeh jer sam tu izgradila najdivnije uspomene. Baš da čovjek ne može biti pametan…
Ja sebe rado zovem koferuša.
Čitav život sad vamo, sad tamo i svaki put ostane malo srca i duše ovdje, malo tamo.
Volim sto sam ovo procitao 🙂
korice, baš tako sam se i ja osjećala kad sam prije više od 10 godina došla u Sarajevo. I iako osjećam kao da mi je dom ovdje, i dalje mi srce zatreperi kad odem kući, kod roditelja. 🙂
Silence, najljepše je taako, na jedan period, pa se vratiti. Ja bih tako mogla stalno 🙂 Sad bih ja došla.
MSKS, i što si dalje, sve je teže… 🙁
tramvaj, neš ni ti 😛
Ima namjeru. 😀
NKTB, ma svugdje pođi, kući dođi 🙂
Mayo, to je baš dug period i sigurna sam da Finsku osjećaš svojom drugom domovinom, što je i razumljivo nakon 23 godine. Vjerovatno se svako navikne i pusti korijenje. Ali, eto, moja sestra je tek 2 godine u Beču, pa je valjda još u emotivnoj i društvenoj tranziciji.
Ja nemam predrasude, samo činjenica je da se mentaliteti razlikuju i da prilagodbe zahtijevaju vrijeme. Ko zna, ako mi se kad pruži prilika, sigurno bih, na kraju, i ja otišla.
sogancic, samo tako bi i valjalo, ali haman pa je neizvodivo. Ma da je para, pa da se svuda i ode, al i ovdje da se živi pošteno. Nikako na zelenu granu 😀
Senjorita, bogata si žena, sa dvije domovine, al vjerujem i da te srce više boli 🙂
vojniksreće, drago mi je. 🙂
Dom je tamo gdje je srce.
Ja se tjesim da nam nije “toliko” loše.