Čitajući Selinin post o njenom odlasku u Brisel, nisam mogla da se pomalo ne rastužim i ne sjetim sestre koja je prije dvije godine otišla u Beč. (Sretno, Selina! Znam da će sve biti u redu, ubrzo, jer tako mora. Samo hrabro naprijed! :))
Prije nego što je otišla, nisam se nešto pretjerano uzbuđivala oko toga. Bila sam svjesna da ide, da ostaje dugo, da se nećemo više viđati kao prije (prije toga smo četiri godine nas dvije živjele zajedno, same), ali nisam bila tužna kao roditelji i to me, iskreno, pomalo i zabrinjavalo. Počela sam da sumnjam da nismo toliko vezane, da sam hladna i da ne shvatam ozbiljnost našeg budućeg odnosa na daljinu.
Kada je došao dan da krene, pozdravila sam se s njom kao da ide u drugi grad u BiH, nisam plakala, ispratila sam je kući kod roditelja i otišla vani. Roditelji su je autom odvezli u Beč i ostali tamo s njom preko vikenda dok ne nađe fakultet i ne shvati kako se kretati gradom, jer tamo je bila apsolutno sama, nikoga nije poznavala. Zbog toga sam osjećala tugu, jer sam se pokušala zamisliti u njenoj situaciji i znam da ne bi bilo jednostavno.
Par sedmica poslije imala je krizu i htjela je da sve ostavi i vrati se kući. Stalno je plakala. Taman tada nekada stigla joj je jedna prijateljica, koja je također planirala da nastavi školovanje tamo, i sestra je prestala da pominje povratak kući, a nama kod kuće je laknulo. Kaže da Beč sada voli kao da je to grad u kojem je oduvijek bila i da se tamo osjeća kao kod kuće. Brzo je stekla prijatelje, našla ljubav i završila školovanje.
Onog dana kada sam je ispratila u Beč izašla sam vani i obavljala svoje svakodnevne obaveze, ne razmišljajući previše o tome. Nekad pred večer sam se vratila u stan u kojem smo živjele zajedno četiri godine. Vrata njene sobe bila su širom otvorena. Soba je bila pospremljena i izgledala je nekako prazno, jer moja sestra je prznica koja je vazda živjela u neredu, što je mene mnogo nerviralo.
U trenutku kada sam vidjela njenu praznu sobu počela sam da plačem kao malo dijete. Plakala sam na sav glas, gotovo jecajući, jer mi je odjednom došlo do mozga da moja sestra više nikad neće živjeti sa mnom, da će od tog dana pa ubuduće ona meni biti samo gost, da neću više moći da vičem na nju zbog nereda, da se brinem kad će da se vrati iz izlaska i očekujem otključavanje vrata, znajući da je ona.
9 comments » Write a comment
Komentariši
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
izgleda da nas je selina sve podsjetila na te odlaske… 🙂
moja otisla kad je meni bilo 11 godina, ja fakticki i ne znam kako je bit sa sestrom jer i puno starija od mene 🙂
bitno je da je imas,nije bitno gdje je <3
Razumijem taj osjecaj vrlo dobro.
Svako od nas bi imao o kome pisati o necijem odlasku i o boli kako smo to podjeni i kako to svakodnevno nosimo na dusi. Ja imam istu situaciju kao ti, ali ako ne i goru jer meni je sestra otisla u Ameriku i na tu bol se nikada privuknuti necu.
barem si je poznavala i barem je jos znas, sjecanja na lijepa vremena mnogo znace
Locka, izgleda 🙂
Alice, to je baš šteta… 🙁
sogancic, i to što kažeš, neka je ona meni živa i zdrava 🙂
Senorita, nažalost…
Vjecna, sigurna sam da je mnogo teže i baš je teško priviknuti se na tako nešto.
SilentS, kako misliš barem sam je poznavala? Sestra mi je, uvijek ću je znati 🙂
Selina kasni sa odgovorom 😀 grli te puno i ljubi :*
meni je drago što se tvoja sister snašla i što je sad sretna tamo gdje je..
meni se konkretno plače samo kad pomislim da će moja mama imati iste te epizode kao sa sobom svoje sestre, i da će ući u moju sobu stotinu puta i gledati moje stvari.. još uvijek to ne mogu da pojmim do kraja u glavi. al eto.. polahko.. rastanci su bolni, ali kako ono neki film reče – it's not a goodbye, it's see you soon – il tako nešto, you got the point..
:*
Upravo ono što si napisala na kraju, it's see you soon. Teško je, ali živa i i zdrava i još uskoro kad se privikneš na sve i budeš sretna zbog svega, biće i tvojima lakše, a to će doći, to je normalno. 🙂 :*