Navikavam se na to da ću od sad, pa nadalje vazda biti hronično umorna i nenaspavana. I nemam toliki problem s tim, više volim biti umorna i zauzeta bilo čime, nego odmorna i sa toliko slobodnog vremena počnem da stvaram nove svjetove od razmišljanja. Ionako previše analiziram. Sjetim se onda mojih najdražih ljudi koji su umorniji od mene i kažem sebi “hvala Bogu, nemam se na šta toliko žaliti”. Ja bih radije da su oni manje umorni.
Opet na kraju dana imam uspomenu da je sačuvam, čak i onako umorna, za razliku od onih dana kada od viška slobodnog vremena toga nije bilo. Ne ponovilo se.
Čak i kada sam umorna i nervozna, sve bude kao rukom odnešeno kada vidim da pored sebe imam čovjeka koji je divan dečko i prijatelj, pored svakog željnog sata sna koji mu fali. Da je moja ljubav slobodno vrijeme, dala bih mu svaku sekundu.
4 comments » Write a comment
Komentariši
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
nek si ti meni lijepo srocila, da sad mogu reci: dan mi je uzalud prosao, nemam nijednu uspomenu da sacuvam 🙂
dosad tog nisam bila ni svjesna D:
Eto, baš sam ja na tebe mislila kad sam pisala. 🙂
Ja sam pričala o sebi i svome beznađu kad nisam nigdje izlazila i ništa radila, sumnjam nešto da baš identično provodimo dane kad nemamo šta radit. Osim toga, ti imaš muža, ja sam bila sama. 😉
hahahahahah ma znam ali ja se pronasla 😀
bas mi je drago da si takvog nasla