Možda zato što nisam majka ili nemam majčinske instinkte, možda zato što sam bezosjećajna kuja, ali sve bebe NISU lijepe.




Naravno da razumijem da roditeljima to nije milo čuti, pa se to roditeljima i ne govori, ali ljudi strahuju da to kažu ikad ikome, kao da će ih zgromiti nešto ako priznaju da ima nelijepih beba. I mrzim kad ne znam šta da kažem roditelju nelijepe bebe koji, očigledno, očekuje da mu svi hvale dijete i govore kako je divno. Totalno nezahvalna situacija. Ili kada trebam da se divim silnim slikama beba rođaka i prijatelja (osobito rodbine!), a jednostavno niiiije zanimljiva svaka slika koju postave i ne izazivaju te slike apsolutnu euforiju kakvu osjećaju roditelji. Ali eto, sve sebi kažem: čekaj da budeš mati, vjerovatno ćeš se ugrist za jezik.




In other news, nerviraju me (i vrijeđaju) ljudi koji misle da si loša osoba i dure se na tebe zato što ne možeš da izgladiš odnose s osobom koja je njima draga. Valjda nisam previše zapetljala… Mislim, it takes two to tango. Ako se ne slažem s nekim, to ne znači da sam loša osoba, jednostavno treba biti realan i prihvatiti činjenicu da se ne možemo uvijek slagati sa svima, i što je bitnije, ne mogu imati hemiju s nekim samo zato jer to neko treći hoće i jer je taj neko, kao, univerzalno zgodan i lijep. Niđe veze.




I ono treće… uvijek na kraju ostane nešto o čemu bih najradije pisala, a ne mogu. To je kletva izlaska iz anonimnosti bloga. A tako bih dušu o tome otvorila, tako bih pisala, i pisala, i pisala… I tako se bojim da ne počne boljeti opet. A čim sumnjaš je l’ nešto tako i tako, vjerovatno jest.